Ako ste u Zagrebu do 3. studenog, preporučujemo vam posjet Tehničkom muzeju Nikola Tesla, u sklopu kojeg se održava besplatna izložba "Rad i otpor: slučaj tekstilne industrije".
Posvećena radnicama u industriji tekstila na području današnje Hrvatske od njenih začetaka pa sve do sistemskog uništenja, iz te izložbe puno ćete naučiti, ali i još više od toga – osjetiti.
Omogućile su je autorice Ana Rajković Pejić i Kosjenka Laszlo Klemar, uz stručne suradnice Anu Vragolović iz Novog sindikata i Đurđicu Grozaj iz Udruge Kamensko. Donosimo vam samo kratki pregled postave izložbe koja nas vodi kroz uspon i pad tekstilne industrije, točnije borbu njenih radnika za svoja prava i potom ponovno gubljenje tih istih prava u novom sustavu vrijednosti.
Prvi dio izložbe podsjeća nas na začetke ženskog rada u tvornicama prošlog stoljeća.
Žene su na tržište ušle kao jeftina radna snaga – njihova je plaća bila i upola manja nego ona muških radnika. Velik broj njih imao je 16, 17, 18 godina. Trpjele su izrabljivanje, zlostavljanja, nehigijenske uvjete u kojima su nerijetko umirale od tuberkuloze, otkaze uslijed trudnoće, i po 18 sati rada dnevno bez plaćenih prekovremenih.
Ono malo Zakona o zaštiti radnika bilo je mrtvo slovo na papiru. No, što bi se u našem narodu reklo: možeš koliko hoćeš, ali ne i dokle hoćeš.
Kruha i ruža! Kruha i ruža!
Krajem 19. stoljeća radnici i radnice organiziraju se u borbi za svoja prava. Naše radnice nisu kaskale za svijetom jer već od 1873. godine bilježimo štrajkove krojačkih radnika u Zagrebu, a potom i u Dugoj Resi, tada najvećoj tekstilnoj tvornici na području današnje Hrvatske, s više od tisuću radnica. Mi stupamo, stupamo i blistavi dan se uzdiže; Milijun kuhinja mračnih, tisuće odaja sve su sive; U trenu preplavi sjaj kad u novom suncu ožive; Jer ljudi čuju, mi pjevamo: Kruha i ruža! Kruha i ruža! bili su stihovi koji su ih pratili.
Povijest (zabranjivanog) sindikalnog organiziranja prikazana je crno-bijelim fotografijama na kojima se grle i smiješe radnice sa svojim majkama, kćerima, prijateljicama, kolegicama.
Njihova poznata fizionomija, suknje do koljena, marame vezane oko glave i uredno oblikovane kovrče u kosi podsjećaju nas da su to sve bile naše prabake. Oči i osmijesi sa slika samo što ne progovore o danima zajedništva i solidarnosti, ponosa i borbenosti i u najtežim okolnostima. Štrajkaška straža pred Tvornicom Zagrebačke industrije svile, 1940., stoji u opisu. U malim sobicama živi po 10 ljudi. U toj tjeskobi se rađa i umire. Tu se živi, pjeva, svađa, kuka.
Izložba nas potom vodi kroz povijest radničke borbe i preko brojnih priča i primjera iz mučne svakodnevice. Incidenti s nasilnim šefovima, radnice u tučnjavi sa stražarima, karikature u novinama, štrajkaške pjesme, istaknuta imena poput Anke Butorac, Marije Gržetić-Mace i drugih zanimljive su crtice koje nam približavaju njihovu borbu kao nešto opipljivo i živo, nešto što se i danas događa – u možda malo drugačijim okolnostima – ali pobuđujući iste osjećaje: tuge, ljutnje i želje za borbom da se ukine nepravda.
No, tada su bili motivacija za još složnije djelovanje, kamen spoticanja koji će radnici pretvoriti u kamen temeljac za pravednije društvo. Svaka iduća fotografija na izložbi djeluje masovnije i moćnije. Na njima više nije dvadesetak radnica stisnutih pred vratima tvornice. Sada na livadi stoji više od stotinu radnika i radnica, u širokom kadru s tvornicom i pogonima u pozadini, kao da poručuju: ovo je naše.Svaki udarac, svaka novčana kazna, svaka prijetnja – bili su prepreke na putu pred kojima bi mnogi danas odustali ili se povukli.
U bivšoj Jugoslaviji tekstilna proizvodnja znatno je porasla, a počelo se proizvoditi i za izvoz. Radnice su sada uživale bolje uvjete rada, edukaciju, zdravstvenu skrb, zaštitu na radu i sl., a osnovan je i Sindikat radnika i službenika industrije tekstila i odjeće Jugoslavije.
Kroz statističke podatke, novinske isječke i povijesni pregled možemo vidjeti kako su izgledali uvjeti rada, koliko se proizvodilo, kako su se žene izborile za sudjelovanje u upravljačkim strukturama i kako su pronašle rješenje za kućanske poslove sada kada su radile jednako kao i muškarci.
Osječka tvornica svile, Međimurska trikotaža Čakovec (MTČ), zagrebačke Nada Dimić, Pobjeda i Kamensko, zadarski Boris Kidrič, sinjska Dalmatinka, požeška Sloga, Pamučna industrija u Dugoj Resi – to su samo neke od tvornica koje su nas odijevale više od četiri desetljeća, a neke i mnogo dulje… I koje su sve redom likvidirane od 1990-ih do danas. Jadran je jedno od rijetkih poduzeća koje je preživjelo privatizaciju i koje je još aktivno na tržištu.
Borba radnika i radnica u svijetu još traje - odjeća koju upravo nosimo na sebi živi je spomen tome
Zadnji dio izložbe podsjeća na prizore koje smo donedavno gledali na televiziji. Štrajkove tekstilnih radnica, koji su kronološki ispisani preko pola zida, a od kojih su posljednji pokrenuti u požeškoj Orljavi i varaždinskom Varteksu. U Zagrebu je u medijima često prikazivan štrajk glađu radnica Kamenskog, koje su tada dobile i veliku podršku javnosti, a u sklopu ove izložbe možemo vidjeti neke od tih scena i izjava bivših radnica.
Bilo je dobro, bile su plaće na vrijeme, radilo se na normu, bilo je tu i veselja i pjesme. Nismo nikad ni pomislili da bismo se mogli jednog dana naći na cesti… glasi rečenica jedne od bivših radnica Kamenskog. Upravo je to podsjetnik da ova izložba nije završeno poglavlje u povijesti, već sadašnjost u kojoj živimo. Radnice koje su to prošle još su među nama i bore se da prežive, a mnoge će tek doći na red.
Borba radnika i radnica u svijetu još traje - odjeća koju upravo nosimo na sebi živi je spomen tome. Na nama je da toga budemo svjesni i da u skladu s tim djelujemo. Jer, koliko god mislili da se to nas ne tiče, da smo u drugačijoj situaciji, da treba gledati svoja posla, iznad nas uvijek stoji to potencijalno: Bilo je dobro, nikad nismo mogli pomisliti….
Zbog toga je i ova izložba posvećena svim tekstilnim radnicama čija borba još uvijek nije okončana.