Pandemijska godina 2020. za mnoge je bila izvor straha, nesigurnosti i stresa. Počevši od korone pa do potresa, sigurna sam da je u mnogome pridonijela razvoju situacije koji je kod mene konkretno kulminirao krajem godine.
Jedva sam hvatala dah u borbi s lošim vijestima, a jedna od njih došla je u ljeto kada je otkriveno da mi je stric teško bolestan. S obzirom na to da sam prije 25 godina izgubila tatu, njegov stariji brat posljednjih je godina bio najbliže tati što sam mogla imati, i ta me vijest strašno pogodila. Najviše me boljela pomisao na baku, koja je sa svojih više od 90 godina drugi put trebala izgubiti sina. Nešto što nijedan roditelj ne bi trebao doživjeti. Pogotovo ne dvaput.
Isto sam se podsjetila da kod ginekologa nisam bila pune tri godine, nešto što baš i nije bilo uobičajeno za mene, i odlučila sam se naručiti za pregled. Obavili smo standardni PAPA test i ja sam zaboravila da se išta dogodilo.U tim tjednima primijetila sam neko neobično krvarenje koje nije moglo biti menstrualno. Tješila sam se da se to sve događa zbog stresa ili da je u pitanju neka netipična ovulacija.
Početkom listopada dobili smo očekivane ružne vijesti da je stric preminuo te smo se idućeg jutra svi okupili kod bake kako bismo joj to što nježnije priopćili. Bilo je tu puno suza i tuge, no kako je bio radni dan, ubrzo sam se pribrala i otišla na posao. Kada sam na zaslonu mobitela vidjela da me zovu iz ginekološke ordinacije, srce mi se spustilo u pete.
Nalaz PAPA testa nije uredan, dođite što prije u ordinaciju.
U ordinaciju sam ušla kao zombi. Ginekolog je tek otvorio usta, a ja sam se momentalno rasplakala.
Oprostite, imala sam smrtni slučaj i jednostavno ne funkcioniram.
Nemam pojma što mi je rekao. Iako smo bili u jeku korone, nova medicinska sestra, koju sam tad vidjela prvi put u životu, na izlasku me zagrlila.
Nešto što nijedna žena u svojem životu ne želi čuti.Na nalazu – Displazija vrata maternice, nespecificirana. I uputa da na daljnju obradu odem na ginekološku onkologiju.
Kada se sad s odmakom vraćam u te vrlo teške dane, najzanimljivija mi je bila jedna od mojih prvih reakcija, a koja će mi kasnije preokrenuti život. Ja, na vrhuncu karijere i života, prije izlaska drugog romana, u sretnom braku, sa psom i s dvije mačke odjednom plačem zbog nečeg što me prije nije ni trunku zanimalo.
Plačem od straha da neću moći imati djecu.
Naime, s tadašnje 32 godine već sam svim prijateljima i obitelji rekla da djeca nisu moj đir, da smo muž i ja ispunjeni svojim obvezama, hobijima, koncertima i putovanjima i kako najbolje da tako nešto ne očekuju od nas. I zaista sam se tako osjećala. A onda je na moja vrata pokucao CIN3.
CIN3 je ozbiljna predmaligna promjena stanica grlića maternice, odnosno posljednji stupanj prije invazivnog raka grlića maternice. U pravilu se može liječiti ako ga primijetite na vrijeme i djelujete preventivno, jer u suprotnom u više od 40 posto slučajeva može izazvati rak od kojeg svakoga dana oboli, a svakog trećeg dana umre jedna žena u Hrvatskoj.
Najčešći uzročnik je HPV, virus koji se prenosi spolnim putem te je uzročnik najraširenije spolne bolesti. Mnogi ga imaju, ni ne znajući, naročito muškarci koji su asimptomatični. Ženama se obično aktivira padom imuniteta i stresa. U pravilu se uspješno liječi, no uvijek se, naravno, mogu dogoditi razne komplikacije zbog kojih se može ukloniti i čitav vrat maternice, pa i maternica.
Na tom sam toku misli plovila kada sam razmišljala o tome da sam odluku o djeci odgađala do trenutka kada će mi život sam možda oduzeti tu mogućnost i to me učinilo iznimno nesretnom.
Da nije bilo ove dijagnoze možda ne bilo ni Ume
Uslijedila je godina dana ponavljanja testova, kolposkopije, odvratne biopsije zbog koje sam vrištala u ordinaciji, a sve usporeno i otežano koronom zbog koje sam prvo ja propuštala preglede, pa onda i doktor, stoga dugo nisam ni saznala inicijalnu dijagnozu.
Od korone je oboljela i čitava moja obitelj nedugo nakon stričeva sprovoda, a baka od 90+ godina završila je u bolnici na kisiku. Čitava situacija samo je pogoršavala moje već ionako načeto mentalno stanje. A uputa je, naravno, ne stresirati se.
Nakon gotovo godinu dana panike i natezanja s doktorima, moj ginekolog je odlučio da moram na zahvat. Kod takve vrste problematike najčešće se rade dva zahvata – LLETZ (petljasta ekscizija) ili konizacija.
LLETZ je manje invazivan i poštedniji za žene koje nisu rađale, zbog čega je bio logičan izbor za mene, iako se moj ginekolog dvoumio oko konizacije zbog količine zahvaćenog tkiva.
Kod konizacije se uklanja veći dio tkiva grlića maternice, što može rezultirati komplikacijama u trudnoći, poput prijevremenog poroda. Operirana sam u studenom 2021., a bratov rođendan nekoliko dana kasnije proslavila sam u strogom mirovanju.
Uvijek sam u životu vjerovala da se stvari događaju s razlogom, čak i one nešto ružnije. Da se meni nije dogodila ova dijagnoza teško da bih ikad došla do odluke da nakon svih peripetija počnemo raditi na djetetu te danas možda ne bi bilo moje Ume.
Krivim sebe što tri godine nisam otišla ginekologu
Kada se okrenem unazad, zahvalna sam zato na toj muci, ali čitajući ovaj tekst istovremeno sam užasno tužna zbog one Sanje iz 2020. koja se strašno bojala, stresirala, pokušavala praviti kul pred obitelji i prijateljima, a u sebi mislila da neće preživjeti operaciju.
Zahvat je sam po sebi prilično jednostavan i brz, ali sam tijekom anesteziološke obrade za jednu drugu operaciju (na koju me anesteziolog upravo iz ovog razloga na kraju nije pustio) doznala da imam probleme sa srcem – od čega su umrli moj tata te njegov tata – i zaista mi nije bilo svejedno. Kada sam se nakon anestezije probudila, počela sam plakati; sestra je mislila da me boli, a ja sam plakala od olakšanja.
PHD je pokazao da se umjesto o CIN-u na kraju radilo o kroničnom cervicitisu, odnosno nisu nađene predmaligne promjene, premda su to pokazali svi prethodno urađeni testovi. Moguće da su nestale same od sebe, a moguće da ih nikada nije ni bilo. Nisam znala trebam li osjećati olakšanje ili ljutnju zbog cijelog procesa. Ipak, naučila sam važnu lekciju: zdravlje se ne smije uzimati zdravo za gotovo.
I dandanas se krivim što pune tri godine nisam otišla ginekologu jer sam uvjerena da se ova cijela situacija mogla spriječiti ili da smo bilo kakve promjene mogli uhvatiti u ranijoj fazi.
I zato sada tipkam ovaj tekst – jer želim da osjetite moju bol, jer želim da osjetite moj strah, jer želim da osjetite moju krivnju.
Jer ono što ne želim je da se to isto dogodi vama.
Ako ste pročitali ovo i osjetili bar dio moje boli, molim vas – učinite ono što ja nisam učinila na vrijeme. Zakažite pregled. Brinite o sebi.