Ovo me nije ni taknulo. Neka kajka iako ja neću nikada. Ako nisam u ovih trideset godina, mala je šansa da ću uskoro. Ali moje dijete je druga priča.
Moje dite, ako baš prebrojavamo krvna zrnca, više je u postotku Dalmatinka nego što je fetiva purgerica. Ali to moje dijete odrasta u Zagrebu, baš kao što sam ja otočanka odrastala u Splitu, pa sam među rođacima na otoku stršala s tim gradskim naglaskom i riječima prvih tjedan dana, dok se ne bih opet skroz ufurala u otočko narječje.
Tako i moje dijete koje kajka, čim dođemo u Split, a ubrzo i na otok, postaje dite.
U Zagrebu sam već, eto, skoro trideset godina. I iako je naglasak ostao, moj rječnik sad poznaje ije/je, pa tako u Zagrebu govorim (uglavnom) i mlijeko i dijete.
Ali tamo negdje na Dugopolju, čim prođemo naplatnu kućicu, u meni se upali nevidljiva sklopka pa mlijeko postaje mliko, a dijete dite.
Na moru ostajemo dugo. Nismo turisti. Stalno smo okruženi rođacima, ali i drugim domaćima koji ne mare za to da se prilagode nama iz grada da bismo ih razumjeli.
Jezik je živ, samo ga mi neki odrasli uporno razdvajamo
Moja rodbina priča tim našim jezikom, koji je možda drugima odbojan, ali meni je najljepši. S ditetom tada isključivo komuniciram po novom našem, onom dalmatinskom.
Vrećica je kesa, ručnik je šugaman, torba je borša, a prljavo je šporko. Dite je naviklo na to, kao višejezično dijete koje barata između dva roditelja koji svaki govore svojim jezikom, i sve razumije. I kako nije nagluha, kad čuje po stoti put neku riječ, upadne joj u uho kao bubica i onda nekad iskoči van.
I tako nastanu jezične konstrukcije poput "Kaj je to šporko?". Pitala je, ako trebam prevesti, što je to prljavo kad je ugledala nešto na podu. I suprug i ja smo se nasmijali jer je taj naš ljudski mješanac spojio ono što neki misle da je nespojivo. Ali nije. Jezik je živ, samo ga mi neki odrasli uporno razdvajamo. Jer je Dalmacija kontra Zagreba i Zagreb kontra Dalmacije. Bezveze.
Nemam nikakav program, nikakvu agendu, da svoje dijete koje odrasta u Zagrebu odgajam kao Dalmatinku koja će usred Trešnjevke govoriti "babarin" za "slinček". Ali to se nekad dogodi. Dogodi se i da spoji to dvoje, pa imamo "babarinček". Pa preslatko!
Presladak mi je i njezin "kaj". Usvojila ga je preko najbolje prijateljice iz vrtića koja kajka. Začudili biste se, ali puno ljudi koji žive u Zagrebu ne kajka, sve rjeđe čujem tu riječ. Izgubilo im se to seobom naroda, kao što se u Splitu još prije izgubilo "ča" pa je postao "šta". Na otoku još uvijek imamo to "ča", izoliraniji smo.
Šteta bi bila i da izgubimo "kaj" i da izgubimo "ča". Šteta je što nam para uši, kako mi neki govore s obje strane, kad čuju te dvije rječice. Meni ne para.
U našoj se zagrebačkoj kući kajka. Jednako kao što se izgovori i patike, i škartoc, i pjat
Znam da ljude ne treba gledati po onom kako pričaju, već po onom što pričaju. I znam da mi je nasilno pretvaranje da sam netko drugi smiješno. Bivši gradonačelnik je kajkao... e to je paralo uši! Pokušavao je biti ono što nije.
Tako i ja otprilike zvučim kad kajkam, jednako kao što tako zvuče ljudi sa sjevera kad pokušavaju imitirati Dalmatince. Čak ni profesionalnim glumcima ne uspijeva "skinuti" izvorni naglasak. Jer s tim se rodiš.
Tako se i moj suprug trudio pričati "po naški" kad je došao k mojima. Samo sam rekla "ajd nemoj". Nikom nije smetalo što "nije naš" jer su svi normalni.
Uostalom, moj je barba oženio purgericu, pa sam ja odrastala uz tetu (nama na otoku su tete i ujne i strine i tete) koja je pričala po zagrebački. I eno je 40 godina na otoku i nije pročakala. Ali ne govori više ni kaj, ili ga više ne primjećujem.
No u našoj se zagrebačkoj kući kajka. Jednako kao što se izgovori i patike i škartoc i pjat. Nikom od nas doma ništa to ne smeta, a kome drugom smeta – ne treba dolaziti u goste.