Mene su, eto, dopale dobre karte. Nitko me nije zadirkivao jer sam Hrvatica, psovao zbog toga, izbacivao iz kuće zbog toga. Ali moju prijateljicu Srpkinju jesu sve to.
Čak ju je iz kuće izbacio otac njezine najbolje prijateljice jer se kod njih našla usred nekih vijesti pa je ovaj poludio i odjednom djetetu zabranio da se više druži s tom četnikušom. Iako je na samom početku rata bio blag i govorio pa nije dijete krivo za rat. No nakon par godina prestao je biti tolerantan i postao alergičan na Srbe. Toga ima i danas.
To na simpatičan način tematizira film Svadba . Ali u svakoj šali ima pola istine.
Zapitajte se: što da vaše dijete doma dovede Srbina ili Srpkinju, kako biste se vi ponašali? Ili možda osobu, druge boje kože?
Je li ljubav i sreća vašeg djeteta važnija od nacionalnosti?
Nadam se ste odabrali ljubav. Jer nacionalnost nije preduvjet za bračnu sreću. Znaju to mnoge žrtve nasilja, znaju to i oni sretno rastavljeni.
Voljela bih da sve te priče o zabranjenim ljubavima dožive sretan kraj kao u filmovima. Voljela bih kad bi nam djeca pokazala da možemo biti bolji ljudi. Jer djeca to mogu, samo im moramo dozvoliti. Voljela bih da moje dijete živi u svijetu u kojem se ljudi ne vole unatoč, nego se jednostavno vole.
Naša nas djeca mogu naučiti onome što mi nismo uspjeli
Tu je najveći ispit roditeljstva. Ne onaj u kojem dijete dobije lošu ocjenu u školi ili napravi glupost kao tinejdžer, nego onaj u kojem nam pred vrata dođe vlastita predrasuda. Maskirana u tzv. brigu, strah ili popularno ja samo želim najbolje za svoje dijete.
Čak i oni koji su otvoreni, ponekad zapnu. Misle da bi mogli, ali shvate da su bili samo deklarativno pozitivni.
Jedno je biti tolerantan na Facebooku, a puno puno teže je biti tolerantan kad tolerancija dobije ime, prezime, boju kože, naglasak ili vjeru. Kad to apstraktno postane osoba koja sjedi za tvojim stolom i gleda te u oči. Tu il padamo il prolazimo ispit.
Prava promjena u ljudi najčešće dolazi iz intimnih situacija. Vidjela sam i čula za brojne pozitivne promjene u obiteljima koje su bile i protiv gayeva i protiv ljudi druge boje kože. Roditelji koji su deklarativno bili protiv nekog, promijenili su mišljenje kad su upoznali živu osobu i shvatili da su bili u krivu misleći o određenim skupinama ljudi negativno.
Naša nas djeca mogu naučiti onome što mi nismo uspjeli. Da se identitet ne brani mržnjom, da se vlastita povijest ne štiti tako da se tuđa negira. Snaga ne leži u tome koga isključujemo, nego koga možemo prihvatiti.
No najbitnije je učiti djecu ljubavi, a ne mržnji.
Djeca ne nasljeđuju mržnju, oni je uče. Naša djeca se ne rađaju se s predrasudama. Djeca ni ne primjećuju razlike, odnosno nebitne su im dok im mi ne ukažemo na to. Mi smo ti koji im objašnjavamo koga se ne voli, koga se ne dira, koga se ne dovodi doma, tko je naš…
Ako vam se ne svidi odabir vašeg djeteta, nije problem u djetetu.
