Prošlo je šest godina od trenutka u kojem je Martina Špoljarić Pracaić polako počela graditi posao od kojeg danas živi. Fotografira bebe, djecu i obitelji, a lako je moguće da ste ponekad i naletjeli na neodoljivu fotografiju koja je baš njezin rad.
Ova rođena Zagrepčanka, koja posljednjih nekoliko godina sa suprugom i kćerkicom živi u Bedekovčini, završila je grafičku školu i vrlo brzo, zapravo odmah shvatila da je promašila zanimanje. A onda se u njezinu životu pojavila fotografija.
U tom je području kaže samouka, a na putu do uspjeha pomogli su joj razni tutorijali, puno rada, truda i učenja na greškama.
Svoje prve fotografije snimala je s posuđenom opremom, a onda je prije otprilike šest godina od tate dobila i svoj prvi vlastiti fotoaparat.
To je sve što sam imala od opreme, s tehničke strane nedovoljno za ozbiljan posao, ali s umjetničke strane, mislim da se može i s ništa opreme izvući dobre fotografije, prisjetila se početaka Martina, koja za sebe kaže da je počela na nuli i od nule izgradila temelje.
Na početku je više iz hobija radila obiteljska fotografiranja i nešto malo trudničkog fotografiranja, uglavnom dokumentarnog tipa. Istovremeno, intenzivno je tražila posao i većinu vremena provodila na burzi i nezaposlena, a onda je prije dvije godine odlučila riskirati, pokrenuti svoj posao i za sada sve, kaže, ide dobro.
Malo prije otvaranja obrta pomoću poticaja sam se opremila opremom pomoću koje mogu izvući maksimum iz sebe. Onda sam pokrenula posao i uspjela si priuštiti još neke stvari. Još uvijek smatram da mogu bolje i da svaki dan učim nešto novo, pratim svaku svoju greškicu, kaže Martina i dodaje da se to onda trudi popraviti idući put.
Za fotografiranje beba bitno je imati jako puno strpljenja i pratiti bebine potrebe. Bude tu i tantruma i odbijanja suradnje, ali na takve situacije Martina je uvijek spremna.
KAKO NASTAJU NEODOLJIVE FOTOGRAFIJE?
Fotografije beba koje napravi Martina nekome će se možda učiniti neobičnima, ali ona kroz smijeh kaže da se radi o pozama koje za ljude uglavnom nisu neobične.
Mislim, ležimo na boku, leđima, trbuhu, kaže i dodaje da možda i ima poza koje jesu malo neobičnije, ali takve poze ne radi sa svim bebama.
Za njih mi bebači moraju biti dosta smireni i uspavani, a većina bebača starijih od tri tjedna već budu jači i žilaviji.
U pravilu je takav tip fotografiranja najbolje odraditi prvih desetak dana, iako ja radim i do skoro 30 dana starosti, što najčešće ne preporučujem ako roditelji žele određene poze i rekvizite jer tada nastupaju grčići, budnost i bebe više nisu toliko mekane i fleksibilne, objašnjava.
Kaže da je za jedno ovakvo fotografiranje bitno imati jako puno strpljenja i pratiti bebine potrebe. Bude tu i tantruma i odbijanja suradnje, ali na takve je situacije uvijek spremna.
Ne ide uvijek kako zamislimo, ali zato sam tu da nađem plan B, kaže Martina i dodaje da joj i roditelji puno pomažu. Oni su zapravo njezini asistenti.
Pogotovo ako bebu postavim u neki rekvizit, obvezno moram imati pomoć jednog roditelja, kaže.
Trajanje fotografiranja ovisi o broju fotki, ali najviše o bebi. Može trajati dva sata, a može i četiri - s tim da u toj situaciji najmanje fotografira.
Većina toga se svede na nunanje, umirivanje i pripremu, hranjenje bebe..., objašnjava.
PREDIVNE POZADINE, KOSTIMI, TEME...
Na njezin fotografijama teško je ne primijetiti predivne pozadine, kostime, detalje, teme...
Većinu toga smislim ja i na temelju toga roditelji biraju što bi htjeli. Starija djeca sama si biraju većinu odjeće i kostima. Imaju na izbor razne pozadine, rekvizite za bebe i djecu, oblekicu za bebače od nula do sedam godina i razne dodatke, ukrase za glavu, šešire..., nabraja Martina.
Martine fotografije dodatno su zanimljive zbog neodoljivih detalja, pozadina, kostima, tema...
Odgovarajući na pitanje gdje crpi inspiraciju, vratila se u prošlost.
Ovakav tip fotografiranja radila sam nakon završetka srednje škole, ali sa svojim vršnjacima, posudili bismo razne kostime i fotkali se na raznim lijepim lokacijama, tako da u principu godinama vučem inspiraciju iz istih izvora.
Priroda, tj. proljeće oduvijek me inspiriralo, pa i mračna tematika, ali nju ne prakticiram za djecu.
Gotika i viktorijansko razdoblje, početak 20. stoljeća, to su neka razdoblja koja su me oduvijek privlačila, ne znam točno zašto. Također, dio inspiracije dolazi iz nekih folklora i mitologija, kaže Martina, kojoj su potvrda da dobro radi svoj posao i brojna priznanja i nagrade.
Dobila sam nekoliko priznanja za rad od strane vrhunskih fotografa i učitelja fotografije iz Njemačke i Rusije, na području newborn fotografije i nekoliko manjih nagrada u području dječje i newborn fotografije.
2018. godine dobila sam međunarodno priznanje u newborn kategoriji te sam upala u top 10 fotografa. Iskreno, to nisam očekivala jer je konkurencija bila izuzetno jaka. Pristala sam na nagovor jednog kolege fotografa, iskreno nisam imala što izgubiti, a na kraju sam dobila više nego što sam očekivala, kaže Martina, čiji je rad krasio i jednu naslovnicu dječjeg časopisa iz Poljske.
Za poze koje su malo neobičnije bebe moraju biti smirene i uspavane. Takav tip fotografiranja najbolje je odraditi prvih desetak dana
Kada je u pitanju budućnost, trenutačno nema neke prevelike planove, osim potrošiti još nešto novca na nove kostime, haljine i rekvizite.
To je posao u koji stalno moraš ulagati, a jednom kad kreneš, ne možeš prestati, kaže Martina, koja se samo nada da će i dalje biti interesa za ovaj tip fotografije.