Nadježda Krupskaja bila je ruska revolucionarka i buntovnica s razlogom. No prije svega bila je žena koja zna što želi, iako je život nije mazio


Ovo nije priča o ljubavi na prvi pogled. Možda više na prvu riječ.

Sve je započelo jedne hladne večeri u veljači 1894. godine kad je 25-godišnja Nadježda Krupskaja otišla na sastanak mladih sankpeterburških marksista. I sama pristašica ove ideologije, odmah je zapazila godinu dana mlađeg Vladimira Iljiča Lenjina.

Povjesničari tvrde da je brak između Vladimira Iljiča Lenjina i Nadježde Krupskaje bio praktičan dogovor između dvaju osoba sličnih političkih ideja i promišljanja.

No od njegove niske figure i proćelave glave više su je privukle strastvene ideje koje je zagovarao. Iako je Nadježda bila rođena u plemićkoj obitelji od oca Konstantina Injatevića Krupskog i majke Elizavete Vailyevne Tistrove, odrasla je u siromaštvu.

Uz to je gajila veliku ljubav prema učenju i novim idejama. Završila je Pedagoški fakultet, a obitelj potpomagala dajući instrukcije radničkoj klasi, za čija se prava borila od najranije mladosti.

Bila je ljubiteljica Tolstojevih pedagoških ideja koje se nisu zalagale za standardizirano obrazovanje, već fleksibilniji sustav koji bi se prilagodio osobnim interesima pojedinaca.

Prijateljstvo ili ljubav?
Kada je Lenjin 1897.godine prognan u Sibir, s Nadježdom ga je vezalo snažno prijateljstvo. Iako se plavoooka Ruskinja nije smatrala velikom ljepoticom, a i odijevala se poprilično skromno, Vladimir je pristao ozakoniti njihovu vezu brakom, a ona mu se pridružila u okrutnim prostranstvima ledenog sjevera.

Lenjin je godinama održavao ljubavničku vezu s Inessom Armand. Iako je Nadježda bila povrijeđena ovakvim razvojem situacije, napravila je ono na što bi bila odvažila rijetko koja žena – odlučila se sprijateljiti s muževom ljubavnicom.

Povjesničari tvrde da je njihov brak bio praktičan dogovor između dviju osoba sličnih političkih ideja i promišljanja. S time se ne bi složila i ruska revolucionarka, koje je u kasnim intervjuima priznala:

Voljeli smo se strastveno. Činjenica što o tome ne pišem ne znači da nije bilo poezije ni mladenačke strasti u našim životima.

U poslovnom smislu bili su nerazdvojni. Par je zajedno prevodio knjige o radničkom pokretu, gradio veze sa zapadnjacima i planirao revoluciju. Nakon što su smjeli napustiti Sibir, selili su se po europskim centrima – živjeli su u Münchenu, Londonu, Ženevi i Parizu.

Nakon povratka u Rusiju Nadježda je bila jedna od pokretačica magazina "Radnica" (Robotnitsa). Počeo je s izdavanjem na Dan žena 1914. godine, a glavni mu je cilj bio educirati žene o njihovim pravima, novim političkim idejama, ali im i dati informacije o šminki, modi i kuhanju i obitelji. Nešto kasnije bila je dio ekipe koja je izdavala marksistički časopis "Iskra".

Nakon Oktobarske revolucije postala je zamjenica komesara Anatolija Lunacharskiyja za obrazovanje, a obnašala je funkciju doministrice obrazovanja od 1929. godine do njezine smrti 1939. godine.

Žena koja zna što želi
Nadježda Krupskaja bila je revolucionarka i buntovnica s razlogom. No prije svega bila je žena koja zna što želi, iako je život nije mazio.

Patila je od Gravesove bolesti ili pojačanog rada štitnjače koja joj je stvarala probleme u svakodnevnom životu. Osim jakog znojenja, nemira i osjećaja vrućine, bolest je utjecala i na njezin metabolizam i stalne promjene u težini. Uz to joj je poremetila hormone u tijelu, zbog čega nije mogla zanijeti.

Lenjin je godinama je održavao ljubavničku vezu s rusko-francuskom revolucionarkom Inessom Armand. Iako je bila povrijeđena ovakvim razvojem situacije, napravila je ono na što bi bila odvažila rijetko koja žena – odlučila se sprijateljiti s plavokosom ljepoticom.

Neki vjeruju da je njezina praktična narav bila jedna od glavnih kvaliteta koje je Lenjin cijenio i zbog koje je nikad nije želio ostaviti.

On nikad ne bi mogao voljeti ženu s čijim mišljenjima se nije slagao, i koja nije bila pratiteljica njegova rada, zaključila je Nadježda Krupskaja u svojim kasnijim radovima.