Nakon 16 godina trenerskog rada ističe da osjeća razočaranje, a svoje je stavove detaljno obrazložio u podužem statusu koji prenosimo u nastavku.
Ispod objave mnogi su mu dali podršku poručivši, između ostalog, kako se radi o tekstu koji bi trebali pročitati svi, bez obzira na to imaju li ili nemaju veze s nogometom.
Status koji je prikupio na stotine lajkova
Razočaran sam.
16 godina sam trener. Prošao sam stotine utakmica, turnira, pobjeda i poraza. Vidio sam mnogo toga, ali imam osjećaj da stvari polako izmiču kontroli i prelaze granice onoga što bi dječji sport trebao predstavljati.
U posljednjih nekoliko tjedana svjedočio sam situacijama koje se jednostavno ne bi smjele događati.
Na jednoj utakmici više majki je tijekom cijelog susreta vrijeđalo suca. Momčad za koju su navijale bila je igrački nadigrana, ali to im nije smetalo da iz minute u minutu zasipaju suca uvredama. Najviše me pogodilo to što je vrlo malo roditelja reagiralo i pokušalo zaustaviti takvo ponašanje.
To je poraz svih nas.
Takve situacije trebale bi rezultirati trenutnim prekidom utakmice, a osobe koje vrijeđaju i omalovažavaju službene osobe trebale bi biti udaljene sa sportskih objekata.
Nekoliko tjedana kasnije nova scena.
Na utakmici djece od 9 godina trener dobiva crveni karton zbog ulaska u teren i neprimjerenog prigovaranja sucu.
Nakon utakmice roditelji okružuju suca i prijete mu zbog situacije je li lopta prešla gol-crtu ili nije.
Zastanimo na trenutak i razmislimo.
Radi se o djeci od devet godina.
Ne o profesionalcima.
Ne o milijunskim ugovorima.
Ne o finalu Lige prvaka.
Radi se o djeci koja bi trebala učiti prve nogometne korake, stjecati prijatelje, razvijati samopouzdanje i naučiti voljeti sport.
A onda sam nedavno doživio još jedno razočaranje.
Doživio sam 'na vlastitoj koži', preko 'leđa svoje djece' da su nekim 'trenerima' rezultat i natjecateljska prednost postali važniji od sportskih vrijednosti i moralnih načela koja bismo trebali prenositi djeci.
Ne biraju se sredstva. Premještaju se igrači iz jače momčadi u slabiju kako bi se stekla bodovna prednost i osigurao naslov. Ne jedan, dva ili tri igrača. Skoro pa cijela momčad. Pritom se rijetko tko zapita kako se osjećaju djeca koja su zbog toga zakinuta.
Djecu ne možeš prevariti.
Ona vide.
Ona razumiju.
Ona znaju kada nešto nije pošteno.
I upravo zato me ovakve scene najviše zabrinjavaju.
Jer djeca ne uče samo iz onoga što im govorimo.
Uče iz onoga što radimo.
Ako s tribina vide vrijeđanje, naučit će vrijeđati.
Ako vide nepoštovanje, naučit će nepoštovanje.
Ako vide da je pobjeda važnija od karaktera, povjerovat će da je to normalno.
A nije.
Pobjede i porazi će se zaboraviti.
Tablice će se promijeniti.
Rezultata današnje utakmice za nekoliko godina nitko se neće sjećati.
Ali djeca će se sjećati kako su se osjećala na terenu i kakve su im vrijednosti pokazali odrasli oko njih.
Dječji nogomet nije pozornica za ego odraslih. To je mjesto gdje djeca trebaju učiti poštovanje, zajedništvo, odgovornost i ljubav prema igri.
I zato više ne mislim da smo možda otišli predaleko. Siguran sam da jesmo.
Otišli smo predaleko kada su tablice postale važnije od osmijeha djece.
Otišli smo predaleko kada se zbog utakmica 9-godišnjaka vrijeđaju suci, ulazi u teren, prijeti nakon utakmica i traže načini kako doći do prednosti pod svaku cijenu.
Otišli smo predaleko kada odrasli više brinu o poretku na tablici nego o tome kakve ljude odgajamo kroz sport.
Dječji nogomet nije problem.
Problem smo 'mi' odrasli koji smo dječju igru pretvorili u natjecanje vlastitih ega. Jer da nema nas odraslih, većina djece ne bi ni znala za tablice, gol-razliku ni poredak.
Znala bi samo ono najvažnije:
da se igraju,
da se druže,
da uče,
i da vole nogomet.
Ako kao odrasli to zaboravimo, onda nismo izgubili utakmicu.
Izgubili smo puno više od toga.
Rješenje?
Ukinuti tablice za dječje lige onih najmlađih.
Samo igra, bez 'pritiska' , bez 'rezultata'.
Što ćemo dobiti time?
Djecu koja pokušavaju, koja griješe, koja uče - djeca koja napreduju.
Laku noć.