I dok zatvorenike želimo pratiti, trebamo li zaista pratiti i našu djecu? Trebamo li baš u svakom trenutku znati gdje su oni, što rade, koju su ocjenu dobili… I onda ih u slučaju da ne naprave sve po nekim roditeljskim standardima (a to nekad znači da nisu poslije škole otišli ravno doma nego su otišli do prijatelja prvo ili su se zadržali na školskom igralištu) dočekati kao policajac odmah na vratima stana (ili još gore, nazvati ih i reći da ZNAMO MI ŠTO ONI RADE). I ispitivati?
Upravo ovo radi većina roditelja djece koja su trenutno u školi. Prate djecu po e-dnevnicima, mobitelima, uređajima za praćenje... Ma baš kao da su kriminalci s onim uređajem na nozi.
Prije je dijete moglo dobiti jedinicu i ispraviti je prije nego roditelj ne dođe u školu na redovite informacije. Sada? Roditelj u realnom vremenu prati ocjene svoje djece. I sve ostale zabilješke.
Zamišljam da su sada 90-e i da postoje e-dnevnici. Ja sam odlična učenica splitske gimnazije i majka dobiva obavijest: Barbara je razbila prozor na školi. Jer sam to stvarno i napravila. Slučajno, dok smo se zezali u razredu i natjeravali pod odmorom po klupama.
Prihvatila sam odgovornost, u dogovoru s domarom dala novac da se staklo kupi, pomagala mu dok se zamijeni i problem je bio riješen.
Svaki tinejdžer ima svoje male tajne
Mama je doznala o nekom prozoru od mene, onako kako je stvarno bilo. Da je bio e-dnevnik, vjerojatno bi se dosta iživcirala zbog mogućnosti da joj je dijete huligan. A ono odlikašica koja je samo malo zapela i previše odletjela u prozor.
Ne bih voljela ni da me je pratila. Niti sam bila problematična, niti išta slično, ali kao i svaka tinejdžerica imala sam svoje male tajne, svoje male laži i uživala sam u slobodi i povjerenju svoje majke.
Da me konstantno nadgledala putem nekog uređaja za praćenje, vjerojatno bi joj to povjerenje bilo poljuljano jer ne bi znala što ja radim u drugom kvartu (imala sam nekog dečka tamo!) ili zašto sam rekla da je škola do 19.25, a eto mene na Peristilu prije sedam.
I u osnovnoj sam znala malo "lutati po kvartu" prije nego bih došla doma. I gle, nisam ispala narkomanka i propalica.
Ako želite da vam dijete zgradi neko samopouzdanje, morate mu početi vjerovati. Da samo može napraviti neke stvari (umjesto onog "Mama će!") i da samo može odlučiti što je dobro ili loše po njega.
Prava sloboda nije mogućnost izlaska van samo kad tvoj roditelj točno zna gdje si svaki korak.
Ako im kažete da ne smiju napustiti susjedstvo i da moraju biti kući u određeno vrijeme, ali i dalje pratite njihovo kretanje, to je problem. Zapravo ne vjerujete svom djetetu. Vjerujete sebi i svom uređaju za praćenje.
Ne trebaju se odrasli miješati u igre
Djeca koju se prati dobivaju dvostruke poruke kad ih se prati. Kao slobodan si, ali ipak nisi. Našim roditeljima je bilo lakše. Nisu nas mogli pratiti, pa nisu morali odlučivati je li puštanje djece van “rizik” koji žele preuzeti. Danas je za odluku da se dijete ne prati potrebna volja. To je pravi čin povjerenja.
Isto je i s igranjem u parkiću kad su djeca manja. Ne trebaju se odrasli miješati u igre.
Ne treba rješavati dječje probleme poput Mama, on se ne želi maknuti s ljuljačke! Neka djeca sama riješe problem. Znam da je teško stajati sa strane i gledati kako netko drugi ignorira tvoje dijete ili je zločest prema njemu. Reagirat ćete na ekstreme i opasne situacije, naravno, ali one koje nisu opasne ostavite kao životnu lekciju. Možete kod kuće raditi na tome da osnažite svoje dijete.
Gradite povjerenje s djecom
Znam da mi jesmo. Prolazili smo sve upitne situacije. I pomoglo je.
Nisu sva djeca ista, niti to trebaju biti. Ali plaho dijete neće postati manje plaho ako mama viče na ostalu djecu i tjera ih s ljuljačke. Samopouzdanje se gradi tako da radiš stvari sam, ne da imaš nekog tko ih radi za tebe.
Bolje je odgojiti dijete koje se zna samo snaći, nego da uvijek čeka mamicu i taticu.
Samo vi budite po strani u parkiću i ne miješajte se, to vas ne čini lošim roditeljem. Puno su gori oni koji lebde iznad djeteta i govore "ne može" i "igrajte se ovako". Nitko ne voli menadžere. Stvorit ćete u djeci otpor i želju da vam skrivaju kad nešto rade, jer ne mogu ni menadžeri sve vidjeti. Gradite povjerenje s djecom, to će im najviše značiti za buduće samopouzdanje.
