Pamtit ćemo je i mi jer se radi o osobi koju nije lako zaboraviti. I vjerujte nam, nije to samo subjektivni dojam. Od portira do ravnateljice, svi su za Mihaelu Koren imali samo riječi hvale.
Proveli smo jedan školski sat s učiteljicom Mihaelom i njezinim 4. A u Osnovnoj školi Dobriše Cesarića u Zagrebu.
Već dugo nismo vidjeli djevojčice koje se igraju lutkama na malom odmoru ili dječake koje je naš diktafon zanimao više od mobitela. U vremenu u kojem djeca velik dio dana provode ispred ekrana, posebno me razveselilo kada me djevojčica pogledala staklenim očima i sramežljivo rekla: Ja sada želim biti novinarka!
Već nam je tada bilo jasno da je Mihaela Koren puno više od učiteljice. Godinama to znaju učenici i roditelji. Nema toga što ona nije učinila za njihovu djecu...
Napisala je 25 pisama i poslala ih učenicima kako bi ih naučila pisati pisanim slovima i kako bi im pokazala kako funkcionira pošta, učenike vodi u kino kad pročitaju izbornu lektiru, organizirala je bal u svečanim haljinama, držala je čak nastavu i u Zoološkom vrtu. A najvažnije od svega - naučila ih je da, prije svega, budu djeca.
Znate li gdje radi najbolja učiteljica u gradu?
Zagrepčani se možda sjećaju plakata iz 2018. na kojima je pisalo: Gdje radi najbolja učiteljica u Zagrebu? U 4.A Osnovne škole Dobriše Cesarića!
Radi se o jumbo plakatima koje su za učiteljicu Mihaelu pripremili učenici i roditelji kako bi joj zahvalili na svemu što radi.
To je trenutak koji se nikada ne zaboravlja. Emotivniji od samog plakata bio je način na koji sam saznala za njega. Pred kraj četvrtog razreda dočekali su me učenici u razredu, svi u jednakim majicama. Na prednjoj strani pisalo je: Znate li gdje radi najbolja učiteljica u gradu?, a na stražnjoj: U 4.a OŠ Dobriše Cesarića! Imali su jednu majicu i za mene. To me jako dirnulo i ostavilo bez riječi, prisjetila se učiteljica i dodala da ona ujutro ne ide na posao – nego u školu.
Teško je reći da idem na posao kada mi je tamo tako zabavno i lijepo. Od ulaska u školu gdje me prvo pozdravljaju čistačice, domar i zaštitar, preko ispijanja jutarnje kavice i druženja s kolegicama na školskom hodniku do ulaska u učionicu, uživam u svakom trenutku koji provedem u školi, govori nam Mihaela, a pitanje zašto je odabrala ovaj posao, nametnulo se samo od sebe.
Postala sam učiteljica jer sam uvjerena da sam baš za to stvorena.
Još kao učenica primijetila je da lako usvaja nova znanja, objašnjavala je gradivo prijateljima iz razreda, a prijelomni trenutak dogodio se već u sedmom razredu.
Jedan dan profesorica je rekla da će sat održati neki učenik iz razreda i da imamo za pripremu 10 minuta. Trenutak prije nego je profesorica htjela otvoriti imenik da prozove tko će to biti, smogla sam snage i sama se javila. Na kraju tog sata profesorica je ostala zadivljena, ali, još važnije, od razreda sam dobila ogroman aplauz i izjavu da im ubuduće ja trebam predavati hrvatski.
Mihela je sedma od osmero djece u svojoj obitelji, a i sama je majka studentice i maturanta. Ljubav prema djeci, govori nam kroz smijeh, očito je naslijedila od svojih roditelja.
Zato u svom radu veći naglasak stavlja na odgojni nego na obrazovni dio. Naglasila je kako joj je izuzetno važno da njezini učenici postanu dobri ljudi – oni koji će se truditi u svemu što rade, nastojati postići svoj maksimum, brinuti o ljudima oko sebe, pomagati drugima kada god mogu te prihvaćati one koji su drugačiji.
To je mišljenje provela u djelo.
Kao članica udruge Put do uspjeha uvela je program Virtograd koji pomaže djeci da upoznaju sebe, otkriju talente i izgrade samopoštovanje, samopouzdanje, vrline i navike potrebne za ostvarivanje punog potencijala.
Virtograd sam u nastavu uvela prije mnogo godina na poticaj jedne majke iz razreda koja je njegova idejna začetnica i program me toliko oduševio da danas provodim istoimenu izvannastavnu aktivnost. Cilj je da dijete od najmlađe dobi upoznaje sebe. Da zna što voli ili ne voli raditi. Jer ono što voli i u čemu uživa, tu leže njegove jake strane, njegovi talenti. Svaki čovjek pa tako i svako dijete ima sve talente u sebi. Samo su neki veći, a neki manji. Promatranjem djeteta, nama učiteljima nije tako teško procijeniti u čemu je dijete bolje, objasnila nam je.
Ovo je izrazito važno u vrijeme kad su petice postale važnije od znanja, a uspjeh se često mjeri brojkama umjesto osobnim rastom. Djeca vrlo rano počinju vjerovati da vrijede onoliko koliko vrijedi njihova ocjena. A mnogi mališani uče pisati i čitati čak i prije nego što krenu u prvi razred.
Istina je da je djetetu na početku prvog razreda lakše ako prije polaska u školu zna prepoznati izgled slova ili zna smisliti riječ koja počinje nekim slovom. No to se uči kroz igru još u vrtiću.
Što dijete treba znati prije nego što krene u školu?
Najvažnije je da se dijete koje kreće u školu zna obući i svući (za sat tjelesnog), zakopčati jaknu i obuti cipele ili školske papuče, samostalno ići na wc, zavezati žnirance, listati knjigu jednu po jednu stranicu, držati olovku i povlačiti crte ili crtati, bojati, rezati škarama, našiljiti olovku ili bojicu.
Važno je da poštuje pravila igre i ponašanja, da bude dobro prema prijateljima. Da zna trčati, skakati, penjati se i provlačiti. Da prihvaća kada mu se kaže ne, govori nam učiteljica i odmah prelazi na pitanje o kojemu češće trebamo govoriti.
Zašto roditelji inzistiraju na 5.0 prosjeku?
Težnja roditelja za 5.0 je rezultat pritiska okoline zbog upisa u srednju školu i želji da dijete bude savršeno. A nitko nije savršen!
No to je problem cjelokupnog društva i našeg obrazovnog sustava, govori nam učiteljica.
U svom razredu primjećuje da se učenici iskreno raduju kada netko kome je gradivo teže savladivo dobije četvorku, čak i više nego kada netko drugi niže petice jednu za drugom. Takvi trenuci, ističe, pokazuju koliko djeca znaju prepoznati trud i napredak.
Kada biste mogli nešto reći roditeljima iz perspektive učiteljice – što bi to bilo?
Roditeljima bih poručila da učitelje doživljavaju kao saveznike. I učitelji i roditelji imaju isti cilj – dobrobit i razvoj djeteta. Kada postoji međusobno povjerenje, otvorena komunikacija, međusobno razumijevanje i spremnost na suradnju, dijete dobiva najviše. Dijete s roditeljima ima najposebniji odnos, ali ono razvija i odnos s učiteljima. Kada dijete vidi kako odrasli oko njih djeluju usklađeno i s poštovanjem, tada najbolje napreduje.
Upitali smo učiteljicu Mihaelu i koja je najveća greška obrazovnog sustava.
Smatram da je početna i možda najveća greška našeg sustava prevelik broj učenika u razredima.
Pedagoški standard do 28 učenika (a iz iskustva znam da ih zna biti i više u jednom razredu) je okrutan kako za učitelje tako i za djecu. Nemoguće je dati svakom djetetu pažnju, vrijeme i strpljenje koje zaslužuje uz toliki broj učenika u razredu, govori nam Mihaela. A na pitanje na koji način ona unosi potrebne promjene, odgovorila nam je ovom pričom:
Osjećam se čudno kad razgovaram s vama
Jedan učenik jednom joj je rekao rečenicu koja ju je duboko dirnula i podsjetila koliku snagu ima riječ učitelja. Bio je to dječak koji rijetko uči i kod kuće nema poticajno okruženje. Tijekom jednog razgovora priznao joj je da se osjeća čudno kada razgovara s njom. U prvi mah to ju je zabrinulo, no kada ga je zamolila da pojasni, rekao joj je da nakon razgovora s njom poželi učiti, napisati zadaću, biti bolji prijatelj i bolji brat. Taj osjećaj ga drži neko vrijeme, a onda ponovno razgovaraju. Tako, malo po malo, zajedno idu prema cilju – naučiti nešto novo i postati bolji čovjek.
U toj jednostavnoj, iskrenoj rečenici možda se najbolje opisuje što znači biti učitelj. Ne prenijeti samo gradivo, nego probuditi želju. Ne inzistirati samo na ocjeni, nego potaknuti dijete da poželi rasti. U vremenu u kojem su brojke često važnije od karaktera, a uspjeh se mjeri prosjekom, učiteljica Mihaela Koren uči djecu da se pravi uspjeh vidi u očima djeteta koje vjeruje u sebe.
U ovoj priči zapravo se zrcali sve ono što učitelji uistinu jesu - i koliko su nezamjenjivi u društvu. Veliki učitelji mijenjaju živote nabolje, oblikuju stavove, potiču kreativnost, bude strasti i ohrabruju djecu da pomiču vlastite granice.
A najvažnije od svega - učitelj je uzor
Djeca žele biti poput onih odraslih kojima vjeruju i koje poštuju. Kada dijete, poput dječaka iz Mihaeline priče, nakon razgovora poželi biti bolja osoba, tada znamo da se dogodilo nešto mnogo veće od školskog sata.
Zato na kraju ne ostaje samo želja da svako dijete ima učiteljicu poput Mihaele Koren. Ostaje i nada da će obrazovni sustav sve više prepoznavati i podržavati upravo ovakve učitelje.
Pročitajte što su za učiteljicu Mihaelu rekli njezini učenici:
Inspirativnu priču o učiteljici Mihaeli Koren donosi Melem. Od prvog koraka njege – tuširanja – pa kroz sve ostale faze brige o koži, Melem već gotovo pola stoljeća njeguje generacije dermatološki testiranim formulacijama koje štite, umiruju i obnavljaju, od najosjetljivije dječje do zrele kože. Baš kao što Mihaela svakodnevno s pažnjom i predanošću brine o svojim učenicima, tako i Melem ostaje vjeran svojoj misiji – pružiti sigurnost, nježnost i pouzdanu podršku u svakom životnom razdoblju.
Pročitajte još intervjua o inspirativnim ženama.