Osvježenje u društvu opsjednutom mladošću, kao da užitak života pripada samo njima, dok bi se ostali trebali potiho umiroviti.
Nevenka zaista jest u mirovini, ali teško biste tu riječ povezali s njom. Na vratima svog stana u centru Zagreba dočekala nas je sređena – u haljini stegnutoj remenom, plave kose uredno počešljane, decentne šminke, s naušnicama i narukvicama koje su lagano treperile.
Pitala nas je jesmo li za kavu i poslužila je u porculanskim šalicama.
Trebalo mi je nekoliko minuta da upijem sve te detalje: porculan koji je nadživio generacije, klavir u kutu sobe, umjetničke slike na zidovima, drvene kabinetiće iz nekog drugog stoljeća, tepih i stalak za deset različitih elegantnih kišobrana…
Njen stan nije samo škrinja uspomena, već salon u kojoj zagrebačka elegancija živi. Ne samo onda kada treba „pokazati se“, već svakog dana. Kao da je cijeli život jedna predivna gala večer. Tada mi je sinulo da su žene poput Nevenke kazalište s puno činova, i da nam neće biti dovoljan ni cijeli dan da mi ispriča svoje živote.
I, što ćete me to danas pitati? Otkuda da krenemo?, nasmiješila se od srca i popila gutljaj kave.
Umjesto mode i umjetnosti – pustinja i revolucija
Nevenkina persona i životni put nisu nešto što biste na prvu povezali zajedno. Od malena su je privlačile haljine i kombinacije, ukrasi, umjetnost… Htjela je studirati povijest umjetnosti, no, kako kaže – sama se predodredila u potpuno drugom smjeru.
Dio mladosti provela je radeći u sklopu UNICEF-ovog dispanzera za majke i djecu u Libiji. Tamo se zatekla baš u trenutku revolucije 1969. godine.
Naoružani vojnici su upali u našu ambulantu i odmah uperili bajonet prema meni jer sam strankinja. No, kad su saznali da sam iz Jugoslavije, bila sam spašena. Gaddafi je također došao u ambulantu. Sjećam se kako je sjedio u džipu, u zebrastoj uniformi – bio je zgodan kao glumac! A ja se okrenula bolničarima i našalila: Došao je da mi čestita rođendan!
Svaki je dan križala kalendar iščekujući povratak kući, „kao u vojsci“. Ipak, Libije se sjeća s osmijehom i mnoštvom anegdota. Još uvijek na tavanu čuva haljine koje je tamo ručno šivala od predivnih lokalnih materijala.
Pretpostavili smo da je plijenila pažnju svojim izgledom i crvenom kosom koju je tada imala, ali Nevenka je otišla korak dalje:
Mi smo tamo uzeli i sportski auto! Mami sam pisala da mi hitno pošalje jednu francusku svijetlozelenu kapu. Ona je zamišljala da se mi vozimo po rivijeri, a kad tamo pustinja. Nema veze, ja se narihtala bez obzira, trebalo – ne trebalo. Tako je kod mene oduvijek.
Po povratku u Zagreb zaposlila se kao anesteziologinja na Svetom Duhu. Koje li ironije – da žena puna duha i života, tako šarenog i vedrog modnog izričaja – provodi dane u bijeloj kuti, među sredstvima koja „umrtvljuju“. Zanimalo nas je kako se odlučila na karijeru medicinske radnice, u vremenima kada medicinski studij nije bio toliko čest među ženama.
Zapravo sam htjela studirati povijest umjetnosti, ali to nisam smjela ni spomenuti, priča Nevenka. U gimnaziji smo morali napisati zadaću na temu „Što ću biti?“.
U želji da moja zadaća bude što bolja sam špekulirala: napisat ću da ću biti doktorica. To je fino zanimanje, zvuči humano, zadaća će lijepo zvučati. Udarila me inspiracija i pisala sam krasno, umjetnički. Profesorica ju je toliko nahvalila da sam na kraju morala na medicinu. Kada mi je poštar uručio dopisnicu, ja krenula u plač. Moja mama je odmah pitala: „Zašto plačeš? Pa kako te nisu primili?“. A ja odgovorila: „Pa plačem jer su me primili!“, prisjeća se kroz smijeh.
Sigurno nije bilo lako raditi u području gdje svaki dan svjedočite ljudskoj ranjivosti – naša tijela su krhka i prolazna, baš kao i život. Pretpostavila sam da to utječe na čovjeka i njegovo viđenje samog sebe, no Nevenka me zatečeno pogledala.
Nije mi to padalo na pamet. U svakoj bolesti imate postotak izlječenja i danas je, hvala Bogu, sve više rezultata. Nije to isto kao kad gledate sa strane.
Liječnici ne razmišljaju fatalistički, oni liječe. Gdje ljudi vide bolest, oni vide lijek. Medicina je jako lijepo zvanje. Jako teško, ali lijepo…
Život je bal
Otkako nije u medicinskoj kuti, Nevenka se može više posvetiti svojim modnim kombinacijama. Blista na društvenim mrežama i gradskim ulicama.
Zanimalo nas je kako se moda promijenila u odnosu na period njene mladosti – što danas upada u oči kada izađe iz stana?
U doba mog djetinjstva ulicama su hodale tako elegantne žene, glumice. Prijateljica i ja bismo namjerno prolazile po sredini kavane Korzo samo da ih vidimo: Irenu Kolesar, Mariju Crnobori… Danas je teško pronaći eleganciju, čak i na glumicama. Ljudi se sređuju uglavnom kad je neka fešta ili Esplanada. Naši odnosi su se promijenili, počevši od onog prema odjeći. Nekad se odjeća više cijenila, dulje nosila, čuvala. Danas zgrabiš, obučeš, baciš. Vladaju masovna potrošnja i površnost, a takvi smo postali u svemu. Nedostaje radost življenja, sređivanje bez posebnog razloga, smatra Nevenka.
Jedna djevojka je za mene rekla: "Super, ali nije ovo Pariz". A ja kažem: pa zašto ovo ne bi bio Pariz? Zašto cijenimo Pariz, a ne naše gradove? Grad činimo mi, ljudi.
Čovjek sam sebi radi uvjete. A daleko se bolje osjećaš kad izađeš na ulicu sređen. I ljudi drugačije reagiraju na vas jer je odjeća neverbalni govor. Odjeća ne čini čovjeka, ali ipak puno o njemu govori.
Gledajući njene slike i čitajući komentare publike, koji su uvijek pozitivni i puni podrške, pred oči stalno dolazi izraz građanski stil.
Što uopće znači imati građanski stil, ili stil uopće?
Stil je način života, način na koji čovjek doživljava sebe i okolinu, ističe Nevenka.
Važno je da znate prepoznati sebe. A građanski stil za mene znači: liberté, égalité, fraternité. Osjećati jednakost s drugima, smatrati ih jednakima, osjećati bratske odnose – to je temelj građanstva.
Građanin se ne rađa, građaninom se postaje.
S druge strane, imamo malograđane – ljude koji su isprazni i tašti. Uvijek se pozivaju na važne ljude, a traže one ispod sebe da ih podcjenjuju i tako si pune baterije. Iznenadim se kad vidim sređene i ugledne ljude koji koriste grube riječi.
Znala sam se i raspravljati zbog toga – kada kirurg u sali vikne na tehničarku ili kada gospodin iza mene u dućanu škrguće zubima jer je mlada cura na blagajni malo sporija.
Kad za sebe kažem da volim lijepe stvari, ne mislim samo na odjeću. Volim sve što je lijepo. Lijepe ljude, ambijente, gradove, odnose, ponašanje.
Svjesna je kako unatoč svemu imamo osjećaj da to nije dovoljno i da treba ulagati u odjeću i izgled. I dalje će biti žena koje će pogledati Nevenkine outfite, pa slegnuti ramenima u stilu: to je sve lijepo i super za nju, ali ja nisam za to, naprosto nemam stila ni novaca.
Što bi im poručila, otkuda da krenu ako žele nešto promijeniti, a ne osjećaju se spremno?
Rekla bih im: pamet u glavu. Odi u dućan, koliko imaš novaca – toliko se uredi. Danas odjeće ima od jednog eura pa nadalje, a mali detalji poput naušnica ili marame zapravo stvaraju dojam. Nemoj čekati trenutak spremnosti. Sredi se i izađi u svijet, samopouzdanje će ti se odmah popraviti. Bitna je samo volja.
Što se tiče novca - stil i novac su nebo i zemlja, često nemaju veze jedno s drugim. Novac, naročito zarađen brzo i na čudan način, stvara deformirane ljude koji misle da jedino novac vrijedi. A Arsen Dedić je rekao: za mene novac ima samo materijalnu vrijednost.
Na pitanje da li je ikad prekršila neko „modno pravilo“, a da je na kraju ispala zadovoljna, zbunjeno me pogledala.
Ne znam što to znači. Modno pravilo? Moj stav je da sve može. Sve paše sa svime. Modu ne treba proučavati – pa sređuješ sebe, a ne manekene za pistu. Ljudi tome pristupaju s tako velikom stručnošću koja ih onda preplavi, a zaboravljaju: moram se prvo dopasti sebi. Eventualno i mužu, ali ne moram ni njemu, šta me briga!, smije se.
Ukusi su ionako različiti i o njima se ne raspravlja. Ljepota je u očima promatrača, a kad si pozitivan – ti je tražiš i vidiš u drugima. C'est la vie! Život je da čovjek živi lagodno, jednostavno i u svojoj koži. Onakav kakav je.
