Studeni je mjesec posvojenja. Na to u Hrvatskoj čeka oko 400 djece, a godišnje ih se posvoji četiri puta manje.
Edith Nikšić, majka koja je to postala posvojenjem, s ekipom IN magazina podijelila je svoju obiteljsku priču, otkrila što joj je danas najvažnije u odnosu sa kćeri, ali i koje reakcije okoline posvojiteljima najteže padaju.
Loše je kad neki ljudi pred njom pitaju: 'A zna se tko su roditelji?' I onda predrasude: 'vidjet ćete, genetika, vidjet ćete, imat ćete problema', priča Edith Nikšić.
Zapravo je smiješno koliko jedna riječ mijenja pogled na obitelj, na sve, bez obzira na to koliko je ljubavi i kakvi su osjećaji među njima. Da ne znaju tu činjenicu, takvo što vjerojatno ne bi ni pitali. Niti se brinuli o genetici. Za njih bi oni bili obični roditelji, kao i svi drugi.
Ti vidiš to dijete kao da si ga rodila, to je stvarno tako. Ti kasnije uopće više ne razmišljaš, to je to, objašnjava Edith.
No sa svime se, kaže Edith, naučiš nositi. Sve zbog djeteta koje, iako nije biološki tvoje, postaje tvoje jer si ga želio i zavolio. Ona i njezin suprug prije pet godina postali su roditelji djevojčice.
Vrativši se na početak njihove priče, Edith se prisjetila kako su suprug i ona jednostavno htjeli živjeti s djecom. To im je, kaže, bila glavna želja. No mislila je kako u Hrvatskoj, kao ni u Austriji odakle je ona, neće dobiti dijete.
Razmišljali su o Africi, Siriji i nekim drugim zemljama, ali onda je njezin suprug upitao – a zašto ne u Hrvatskoj.
SUDBONOSNI POZIV
Iako su kao i mnogi mislili da se na posvojenje čeka godinama, nije dugo trebalo da prime sudbonosni poziv:
I onda su nas zvali iz jednog mjesta... Imaju djece, imaju dijete, zapravo su mislili na cijelu tu obitelj, no govorili su nam o najmlađem bratu, koji je trebao biti za nas. I mi smo se onda na Božić upoznali s našom kćeri, prisjetila se Edith.
Sustav je tu, kaže, odlično prepoznao situaciju.
Mislili su, naime, da dolaze upoznati svojeg 5-godišnjeg sina, no postali su roditelji 8-godišnje kćeri. Već pri prvom susretu među njima i djevojčicom stvorila se veza i plan se promijenio. Uzevši u obzir njihove godine i ritam života, Edith danas smatra da je tako bilo i bolje.
Iako je dolazak djevojčice u njihov dom bio velik trenutak, Edith najvažnijim i najemotivnijim smatra onaj kada ih je prvi put nazvala mamom i tatom.
Njihova kći danas ima 13 godina. O dolasku u obitelj, kao i prošlosti, često razgovaraju. Ali i šute kada je potrebno.
Ona je, naravno, ponosna na to, ali sad tek raste ta neka tuga za koju ona ne zna odakle je. Naravno da želi biti kao drugi, a ima to nešto drugačije, to joj sad predstavlja neku teškoću, priča Edith.
"PUNO DAŠ, ALI PUNO I DOBIVAŠ"
Baš kao i svi roditelji, oni su uz svoje dijete tu kada zatreba, i kada je tužno i kada je sretno. I kada stigne pubertet. Jednako se brinu, i ona i suprug.
On je jako vezan za nju i ona za njega, mada su tu sad te godine puberteta kada smo mi svi staromodni i čudni, kaže Edith.
I nije to humani čin, kako mnogi o roditeljima posvojiteljima govore:
Puno daš, ali i puno dobivaš. I mi ne bismo bili obitelj bez nje. I kad nam netko tako kaže, mi kažemo da to jednostavno nije tako, to se tako ne kaže da zapravo nije... i ružno je i bezveze. Nije jednostavno tako, kaže Edith i dodaje kako misli da su bili baš blagoslovljeni.
I voljela bi da je svojom pričom mnoge ohrabrila na posvojenje, dala im nadu ili barem malo doprinijela sustavu da prepozna potrebe i izmjene Zakona o posvojenju koje su nužne. Jer svako dijete treba obitelj!