Jedna sam od onih prokleto kompliciranih ljudi kojima su drage geste. Ne volim previše verbalizirati svoje potrebe i sitničavo očekujem da se ljudi sjete meni bitnih događanja i datuma, a ako se ne sjete, onda se durim.
Jako volim svoj rođendan, ali sam zločesto sakrila datum na Fejsu da mi ga čestitaju samo oni koji se zaista sjete. Prošle godine pao je baš na Uskrs i onda je bilo urnebesno dobivati uskršnje čestitke, no ne i rođendanske.
Mom mužu nikad, ali nikad neće biti jasan način slavljenja naših rođendana. Rođena sam u obitelji s puno rodbine i naši su rođendani oduvijek nalikovali na male svadbe, a na rođendane se nikad nije zvalo. Ljudi bi se uvijek nekako samo pojavili.
Svake godine muž i ja vodimo istu borbu. Pa tko će doći? Ne znam. A kad će doći? Nemam pojma. Koliko ljudi očekujemo? Nije poznato.
Dogodilo se tako jedne godine mom tati, a onda dvadesetak godina nakon toga i meni da nam na rođendan nije došao nitko. Valjda je ona teta mislila da će doći druga i da neće biti bed ako se ne pojavi, stric je poslao bratića koji je zaboravio, takve neke sheme, i da muž nije dovukao svekra, tortu sam mogla kompletno pojesti sama.
Nisu bitni službeni dolasci i "gledanja". Bitne su geste
Što me dovodi do glavne teme – gledanja bebe. Svoju djevojčicu rodila sam usred epidemije hripavca i muž i ja uopće nismo znali kako pristupiti tom običaju. Prvih dana nismo htjeli ni da je obitelj dođe, a posebno moja vlastita mama, koja je, nažalost, baš tada bila u kontaktu s hripavcem. Nizali su se prijedlozi tipa gledanja djeteta na parkingu, što je dio obitelji rezolutno odbio.
Na kraju se obitelj malo strpjela, a ostalima koji su eventualno pitali rekla sam da se vidimo nakon prvog cijepljenja, koje se odvija s dva mjeseca starosti. Nikoga službeno nismo pozivali. Na kraju smo i ona i ja oboljele od gripe koju nam je donio muž, ali ja sam i dalje mišljenja da opreza u tom trenutku nije bilo previše.
Je li možda naša panika malo obeshrabrila ljude u javljanju ili dolaženju, pretpostavljam da nećemo saznati, ali sada s odmakom od sedam mjeseci i dalje mi nije sasvim jasno što se dogodilo s ljudima od kojih sam ipak očekivala da će svratiti ili da će ih u najmanju ruku zanimati moja beba (ili ja).
Mahom su to neki članovi šire obitelji, prijateljice iz djetinjstva i razni ljudi koji su godinama u mom životu. Nekima od njih izričito sam spomenula: 'E, cijepili smo bebu, sad slobodno svratite, samo javite kad', s nekima sam se usputno vidjela pa su oni sami rekli: 'E trebamo vidjeti bebu' pa je ostalo na tome. Zaista nisam neka od običaja, nisu mi potrebne kuverte ni nakiti. Da dodatno potvrdim tu činjenicu, imala sam svadbu na otvorenom s 24 uzvanika koja je završila do 18 sati.
Ali biti mama prilično je usamljen posao. Ni sama nisam shvatila koliko mi nedostaje razgovor s odraslim osobama dok me muž neki dan nije pitao koji Bog sam mesaru išla pričati kako smo nas dvoje vegetarijanci, a djetetu dajemo da jede meso i da se on slaže s piletinom, a ne dopušta teletinu...
Ukupno {{TotalVotes}}
Nekoliko dana poslije ljudima koji su sa mnom dijelili čekaonicu kod veterinara pričala sam o svim svojim ribicama, ptičicama, macama i pesekima od stoljeća sedmog do danas. Razgovor i kognitivne funkcije na stranu, mame koje imaju ili su imale bebe dobro znaju kako ponekad ne stigneš obaviti ni one osnovne fiziološke potrebe, poput tuširanja ili jela.
Dolazak u "gledanje bebe" danas više stvarno nema smisla. I kako sada dalje?
Prijateljica s faksa koja nas je došla vidjeti mama je dvojice dječaka. Sama je pokazala interes da dođe i sa sobom osim igračke za malu donijela vrhunski poklon koji i ja u budućnosti planiram poklanjati novim mamama – kupone za tople obroke, jer je jako dobro znala kako je to kad dani prođu u dojenju i jedenju čipsa za ručak.
Bivša kolegica pozvala me u šetnju prvenstveno da vidi mene i onda smo gurajući kolica u Maksimiru dva sata tračale kolege i pričale o majčinstvu. S trećom sam se suradnicom i prijateljicom vidjela na kavi u bircu pored našeg dućana; dok je muž nosao bebu po parkingu, nas dvije gucnule smo kavu i razmijenile iskustva dojenja i dohrane.
Elem, nisu bitni službeni dolasci, "gledanja" i kuverte. Da se vratim na početak – bitne su geste.
Moja beba danas ima sedam mjeseci, pola zuba i punu čupu kose. Uživa slušajući talijansku La Noiu, blebećući i štipkajući naše životinjice, a nekoliko njenih fotografija objavljeno je na našim društvenim mrežama.
Dolazak u "gledanje bebe" danas više stvarno nema smisla. I kako sada dalje? Idemo na kavu makar je s druge strane podosta izignoriran dosta značajan trenutak u mom životu? Ili se zec krije u grmu nepozivanja? Jer kad sam ovu temu pokrenula na jednoj mamećoj grupi, bilo je puno komentara sa suprotne strane - kada želiš da te netko posjeti, onda sam pozoveš i kažeš točan termin.
S tim bi se, naravno, složio i moj muž, koji bi odahnuo kada bih jednom konačno počela službeno pozivati ljude na svoj rođendan (i ostale bitne dane) i davati im konkretne termine.
Mnogi od ljudi koji su nas po ovom pitanju i mom mišljenju malo ignorirali pomogli su mi milijun puta tijekom života ili pak unaprijed dali puno rabljenih stvari za bebicu kada mi je to bilo najbitnije, stoga neće biti nekih drastičnih prekida odnosa ili nerazgovaranja, ali ostat će pomalo gorak okus.
Ako u svom okruženju imate neku novu mamu, dajte joj do znanja da ste tu, spremni i željni vidjeti nju i bebicu. I svakako joj donesite neku klopu!