Noć prođe još nekako – ako držanje cice u bebinim ustima po pola sata brojiš kao spavanje i ako se iz nekog razloga ne probudi u četiri i onda minimalno pola sata priča sama sa sobom – ali preko dana uglavnom spava po 22 minute. Ne šalim se, štopala sam.
Moja je beba, recimo to lijepo, vrlo ugodno popunjena – sa šest mjeseci ima gotovo devet kila – a nema joj dražeg od toga da je nosim 97 posto vremena, što objašnjava činjenicu da sam već po zalasku sunca na izmaku snaga.
Ako slučajno zaspi duže, tu su uvijek dvije psihotične mačke i jedan stari pas koji će se pobrinuti da ne spava predugo. Jedini su spas kolica i park, gdje odspava i po dva sata.
Nemojte se zavaravati, to ne znači da moje dijete voli vožnju u kolicima. Štoviše, ponekad toliko dreči da sam sigurna da bi mi prolaznici rado pozvali socijalnu službu, ali onda joj pustim Painkiller (o tom sam već pisala u jednom od prethodnih tekstova) zahvaljujući kojem je mirna dok ne zaspi, pa me okolni prolaznici samo čudno gledaju kada čuju da iz kolica s malom bebom trešti metal.
Imati muža koji radi od kuće ponekad je blagoslov, a ponekad i prokletstvo. Blagoslov jer netko može pridržati bebu da u miru odem na WC, ali i prokletstvo kada se zaredaju dani kada radi više te iako nam je nadohvat ruke, ne stigne baš puno pomoći.
Dan je tek počeo, a ja sam bila zrela za krevet (ili psihijatra), i to sigurno na duže od 22 minute
Takav je bio i jedan od proteklih tjedana, a poklopilo se, naravno, i da je beba spavala nešto lošije tih dana. Ja sam do kraja tjedna bila na rubu živaca i jedva čekala vikend, a onda me muž obavijestio da mora pomoći prijatelju sa selidbom.
S obzirom na to da se radi o prijatelju koji je nama puno puta pomogao u sličnim situacijama, nisam ništa rekla, ali kad mi je u subotu rekao da ne stigne uspavati bebu prije odlaska (iz nekog razloga kad je on uspavljuje ona ponekad odspava duže od 22 minute i ne izvija se kao da su u nju ušli crni, žuti i zeleni vragovi), ostala sam đipati na pilates-lopti s njom u rukama plačući.
Bila sam budna od četiri ujutro, dan je tek počeo, a ja sam bila zrela za krevet (ili psihijatra), i to sigurno na duže od 22 minute. Mužu sam kroz suze rekla da mi izvadi kolica iz prtljažnika jer je moja mama trebala u šetnju s malom da ja stignem pospremiti.
Nakon 40 minuta đipanja po lopti beba je zaspala na čak 10 minuta. U međuvremenu mi je mama poslala poruku da neće moći s njom u šetnju.
Nakon nekoliko minuta sinulo mi je da na stubištu nisam vidjela kolica. Duboko sam udahnula nadajući se da ih je muž ubacio kod mame u auto znajući da će ona s njom u šetnju. To mi ne bi puno pomoglo s obzirom na to da je mama bila odsutna, ali već sam u glavi izračunavala kako i kada da mi ostavi kolica da mi same odemo u šetnju kad sam ga odlučila nazvati i provjeriti situaciju.
Na drugoj strani – muk.
"Zaboravio sam."
Na mojoj strani – muk.
"Ajde bok", rekla sam iznervirano.
Prijatelj živi na drugoj strani grada i znala sam da nema šanse da se sad, kad je tek stigao do tamo, vrati kući s kolicima. Počela je nova tura mog plakanja. Živci su mi, naime, otkad sam rodila stabilni kao klimavi mliječni zub malog djeteta. Kroz suze vidim poruku: "Evo dolazim doma."
Već sam bila na pragu da mu napišem "Ma nemoj, nema smisla", znajući da će mu prijatelji misliti da sam ja luda, on papak jer se mora vratiti, a tek je stigao. I onda sam stala.
Pustila sam ga da se vrati s kolicima s drugog kraja grada. I ne samo to. Morao je pričekati da se spremimo da nas usput, vraćajući se do prijatelja, odbaci do parka. Na moje "Sorry što si se morao vraćati" dobila sam "Ma ne, sorry ti, ja sam zaboravio, a što bi s njom cijeli dan doma".
U parku sam razmišljala o tome kako smo od djetinjstva odgajane da budemo dobre i pristojne da ne bismo slučajno ispale lude ili aždaje. Ne želiš biti "ona" u društvu koja svom muškarcu nešto brani ili mu pak dirigira život.
Pravimo se vrlo kul i tolerantne, ali zapravo bismo rado i glasno rekle "Vrati se s kolicima jer ne namjeravam provesti ostatak dana s vrištećim djetetom u svoja četiri zida jer si ti zaboravan". Ali progutaš tu rečenicu. Kao i puno drugih, nevezanih uz voljene osobe. Dobrota i pristojnost su, dapače, posebno rezervirane za osobe s kojima nisi blizak jer pred njima posebno moraš paziti da ne ispadneš nekulturan ili, ne daj Bože, malo lud.
Sjetila sam se posljednjih nekoliko situacija u kojima nisam reagirala upravo iz tog razloga i shvatila da zato što nisam htjela ispasti luda, ispala sam samo – glupa.
Bila sam glupa kad mi je vozač ZET-a zatvorio vrata dok sam izlazila iz busa tako da sam ja ostala vani, a kolica s mojim djetetom i 16-godišnjim psom u busu pa nisam vikala na njega da je neoprezan, nego samo doviknula da otvori vrata, skupa s ostalim zgroženim putnicima, i ostatak mumljala sebi u bradu.
Bila sam glupa kad sam šutke strpljivo čekala da mi frajer na blagajni konačno naplati robu nakon četiri krivo ispisana računa zbog čokoladice koja mu se nije učitavala, iako sam mu sva četiri puta rekla da vrati čokoladicu jer mi se žurilo.
Bila sam glupa svaki put kad sam zbog pristojnosti i straha od toga da ću ispasti luda dobrobit svog djeteta i svoje mentalno zdravlje stavila sa strane.
Na kraju neću poludjeti zbog djetetova nespavanja i vrištanja, nego vlastite gluposti.
Pa sam, umjesto glupa, odlučila konačno (p)ostati luda.
A vi, kako ste?
