Osječanka Kristina Kuzmić, pobjednica natjecateljskog showa Oprah Winfrey, potpuno iskreno progovorila je o tome koliko joj je život bio težak poslije razvoda te da su ona i njena djeca skoro završili kao beskućnici jer nije imala novaca. Na rubu očaja donijela je odluku koja joj je potpuno promijenila život

Osječanka Kristina Kuzmić, koja se tijekom Domovinskog rata doselila u SAD, proslavila se kao pobjednica natjecateljskog showa Oprah Winfrey "Your OWN Show". Pobjeda joj je donijela vlastiti kulinarski show, a svoje interese talentirana 38-godišnjakinja Kristina od tada je proširila na snimanje zabavnih i poučnih video priloga o odgoju djece, kulinarstvu i životu općenito.

Osječanka Kristina Kuzmić, pobjednica natjecateljskog showa Oprah Winfrey, potpuno iskreno progovorila je o tome koliko joj je život bio težak poslije razvoda te da su ona i njena djeca skoro završili kao beskućnici jer nije imala novaca. Na rubu očaja donijela je odluku koja joj je potpuno promijenila život

Kristinin posljednji video u 11 sati nakon objave na Facebooku pogledan je skoro dva milijuna puta, podijeljen gotovo 19.000 puta te je skupio preko 2100 komentara. U videu je sasvim iskreno progovorila o tome kako je teško živjela poslije razvoda, o očaju koji je proživljavala, ali i o trenutku koji je promijenio sve...

U videu (niže u tekstu) mama Kristina Kuzmić priča:

Nakon razvoda, prije dosta godina, ostala sam bez prebijenog novčića. Dijelila sam sobu sa svojom djecom i spavala na podu. Dvoje male djece hranila sam s kuponima za hranu. Nisam imala pojma hoću li moći platiti stanarinu, hoću li s djecom završiti na ulici i pala sam u duboku depresiju. Stvarno duboku depresiju.

Postala sam opsjednuta vlastitim očajem i jedino čega sam se mogla sjetiti je da volontiram. Tako ću misliti na druge ljude. Odlučila sam nazvati svako mjesto u blizini moga doma kojeg sam se mogla sjetiti, skloništa za beskućnike, javne kuhinje, dječje bolnice gdje bih mogla volontirati. To je trebao biti moj izlaz iz užasne situacije u kojoj sam se našla.

Odbili su me na svakom mjestu gdje sam se javila. Ako se već osjećate kao gubitnik, kada vas ne žele primiti kao volontera osjećat ćete se jadno na potpuno novoj razini. Odbili su me zato što si nisam mogla priuštiti dadilju pa bih svoje dvoje male djece trebala voditi sa sobom, a ni jedno sklonište za beskućnike i javna kuhinja nisu željeli da im pomažu djeca od dvije i tri godine. I razumijem to, oni bi učinili više štete nego koristi. I tako sam ostala s tom briljantnom idejom kako da se izvučem iz svoga jada, i čak je i to propalo.

Jedne noći nisam mogla spavati i plakala sam, razmišljala sam o svom životu i pomislila, "Čak i kad se osjećam kao potpuna gubitnica, postoji li neka sitnica, neka majušna sitnica u čemu sam i dalje dobra, u što sam sigurna da znam?" Jedino čega sam se mogla sjetiti je da znam skuhati odličan obrok s vrlo malo novaca.

Poslala sam mail svim svojim prijateljima koji žive u mojem području i napisala im, "Svake srijede navečer kuhat ću za druge ljude. Ako znate nekoga tko treba besplatan obrok, tko možda ima financijskih problema ili tko je usamljen, možda starija osoba koja je izgubila supružnika, štogod je u pitanje, nije važno. Dovedite ih u moj stan srijedom navečer i nahranit ću te ljude."

Prva srijeda navečer je došla i otišla sam u svoj najdraži dućan gdje sve košta jedan dolar u kojem se osjećate bogato kada ste siromašni. Potrošile sam kupone za hranu na sve što sam mogla naći na rasprodaji. Nisam pokušavala raditi po receptu, htjela sam napraviti najveći obrok koji mogu s vrlo malo novaca. Tada su mi se počele vraćati sve te negativne misli, "Zašto bi itko došao k tebi", "Zašto bi ti prijatelji doveli ikoga, vjerojatno bi ih bilo sram". Depresivna si, Kristina. Život ti je u rasulu. Nitko neće očekivati da ti možeš nekome nešto ponuditi.

Nakon razvoda, prije dosta godina, ostala sam bez prebijenog novčića. Dijelila sam sobu sa svojom djecom i spavala na podu, ispričala je Osječanka Kristina Kuzmić

Došlo je 18 sati i ljudi su polako počeli stizati. Potpuni stranci počeli su ulaziti u moj stan i dopustili su mi da ih nahranim. Do kraja večeri, nahranila sam hrpu neznanaca u svom malom stanu, s malim budžetom i sa svojom malo djecom. I nikada neću zaboraviti kada je posljednja osoba otišla, zatvorila sam vrata i briznula u plač. Ali prvi put nakon dugo vremena, nisam plakala zato što sam jadna i očajna, plakala sam kao mala slomljena djevojčica koja je upravo doživjela prvi tračak nade i ozdravljenja.

Da, život je i dalje bio težak, ja sam i dalje bila tužna, i dalje sam se borila s mnogo toga, ali nisam se više osjećala poraženom.

Idući dan dobila sam mailove od tih stranaca pišući mi koliko im je moja večera značila. Sjedila sam i čitala te mailove i odjednom sam shvatila: čak i kad se osjećam kao potpuna gubitnica, čak i kad mi se čini da mi je život ludi, kaotični nered, ako se fokusiram na male stvari koje imam i koje mogu napraviti, mogu to pretvoriti u nešto puno veće nego što sam ikada očekivala.

I danas na taj način pristupam doslovno svemu u svome životu. Završila sam s time da se fokusiram na stvari koje ne mogu napraviti, na sve ono što nemam, na sve negativnosti.

Ono što sam naučila iz tih večera je da kad ušutkam negativnosti i umjesto toga se usredotočim na ono što već imam i na ono što mogu, tada osjećam mir i tada mogu u potpunosti prihvatiti i uživati u svom ludom, fantastičnom životu.