Svake godine 10. rujna obilježava se Međunarodni dan prevencije samoubojstava s ciljem podizanja svjesnosti o potrebi i obvezi aktivnosti na prevenciji samoubojstava na globalnoj razini.
Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da više od 800 000 ljudi godišnje izgubi život zbog samoubojstva odnosno jedna osoba svakih 40 sekundi.
Prema podatcima Ministarstva unutarnjih poslova, tijekom 2020. godine u Hrvatskoj je počinjeno 566 samoubojstva; život si je oduzelo 117 žena i 449 muškaraca.
U odnosu na godinu dana ranije, broj samoubojstava u dobnoj skupini od 15 do 25 godina je tijekom 2020. porastao za čak 57,1 posto.
S obzirom na ove brojke i posebne okolnosti pandemije koje drastično utječu na mentalno zdravlje ljudi, porazgovarali smo s dvoje psihologa koji su nam pojasnili što se krije iza slike samoubojstva, kako možemo pomoći sami sebi ako uočimo da nam se misli kreću u neželjenom smjeru, ali i kako možemo pomoći drugima za koje sumnjamo da imaju poteškoće.
ZAŠTO DOLAZI DO (POKUŠAJA) SAMOUBOJSTAVA?
Kako nam kaže psiholog i psihoterapeut Mauro Lacovich, samoubojstvo se definira kao čin svjesnog i namjernog oduzimanja vlastitog života, a uzroci mogu biti različiti.
To mogu biti teškoće s mentalnim zdravljem, zlostavljanje, dugotrajna bolest u kojoj se trpi bol, velika životna promjena (smrt bliske osobe, prekid veze, promjena mjesta prebivanja), dugotrajna izolacija, zloupotreba psihoaktivnih tvari, kulturalni pritisak (poput prisilnog braka), traumatska iskustva, nuspojava lijekova.
Čak 80 posto onih koji su pokušali napraviti samoubojstvo, prije toga je govorilo o tome i davalo jasne znakove.
Kad govorimo o psihijatrijskim dijagnozama povezanima sa suicidom, to su najčešće depresija, poremećaji upotrebe tvari i psihoza. Slijede ih anksioznost, poremećaji ličnosti, poremećaji prehrane i traume te organski uzrokovani mentalni poremećaji.
Prema nekim podatcima, oko 90 posto osoba koje su počinile samoubojstvo suočavale su se nekim oblikom mentalnog poremećaja. No treba naglasiti da su te dijagnoze samo povezane sa suicidom; one ga ne uzrokuju, napominje.
TKO JE I ZAŠTO PODLOŽNIJI POČINJENU SAMOUBOJSTVA?
Kako dalje nastavlja, većina istraživanja pokazala je da u počinjenu samoubojstva ulogu igraju i sociološki i biološki elementi.
Većina istraživanja pokazuje da je općenito veća stopa samoubojstava među useljenicima u odnosu na domaće stanovništvo, što se objašnjava jezičnim barijerama i brigom za obitelj koja je ostala u matičnoj državi kao i odvajanje od njih, što često dovodi do osjećaja beznađa, depresije i tjeskobe.
Promjena u društvenom statusu koji smo imali, kao i odvajanje od prijatelja, također mogu biti okidači. Da društvo može biti rizični faktor, pokazuju i istraživanja koja su utvrdila da su pripadnici LGBTIQ+ zajednice izloženiji riziku samoubojstva, ističe psiholog.
Spol također igra ulogu. Kao što smo spomenuli i u uvodu, u Hrvatskoj je samoubojstvo počinio mnogo veći broj muškaraca nego žena.
To ne čudi ako uzmemo u obzir dobru, staru narodnu da „dečki ne plaču“. Muškarce se odgaja da budu snažni i da ne smiju biti ranjivi, dok društvo uporno njeguje taj stereotip, govori Lacovich.
Neovisno o svemu navedenom, treba biti svjestan toga da je svakome njegova bol najveća i da svatko ima pravo osjećati se loše. Bol je uvijek jedinstvena za svaku osobu, pa je okolina ne može razumjeti na jednak način. Bol često iskrivljuje doživljaj realnosti pa je osobi teško vidjeti da postoje rješenja.
SAMOBOJSTVO I MLADI
No čini se da su posebno ugrožene mlade osobe, što nam je dodatno pojasnila psihologinja Ivana Garašić, kognitivno-bihevioralna terapeutkinja te ACT, CFT praktičarka.
U jeku izazova pandemije COVID-a-19 mentalno zdravlje je dodatno ugroženo, o čemu svjedoče i rezultati istraživanja Filozofskog fakulteta u Zagrebu prema kojima 10 posto mladih ima izrazito visoku razinu tjeskobe, depresivnosti i stresa, a svaki treći smatra da će mu trebati stručna pomoć.
Istraživanje Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba iz 2020. godine ukazuje na to da je 9 posto djece i mladih iz Zagreba imalo povišenje anksioznih simptoma, a čak 15 posto simptome posstraumatskog stresa, govori nam psihologinja i upozorava da je kod djece i mladih posebno važno reagirati na vrijeme i uočiti bilo kakve znakove koji bi mogli ukazivati na to da nešto nije u redu.
Kako dalje pojašnjava, najvažniji način stvaranja identiteta za adolescente je druženje s vršnjacima, isprobavanje novih stvari, proširivanje društva, bavljenje svojim interesima i hobijima. Pandemijsko vrijeme je uvelike ograničilo većinu važnih faktora za razvoj identiteta, pa su adolescenti više nego ikada u riziku za razvoj teškoća mentalnog zdravlja, što može povećati rizik od samoubojstva.
KAKO POMOĆI SEBI, A KAKO DRUGIMA?
Neovisno o dobi, ako osoba primijeti da je povremeno savladavaju suicidalne misli, može, prema riječima psihologa Lacovicha, obećati si da si u ovom trenutku neće ništa napraviti, pronaći mjesto na kojem se osjeća sigurno, izbjegavati opijate i razgovarati s nekim.
Istodobno, od neprocjenjive je važnosti da u svojoj okolini uočimo osobe koje imaju suicidalne misli.
Kod mladih je važno shvatiti ozbiljno znakove poput smanjenog druženja s vršnjacima, bezvoljnosti, razmišljanja o budućnosti kao crnoj, odustajanju od aktivnosti u kojima je osoba do tada uživala, a posebno obratiti pažnju na znakove samoozljeđivanja ili spominjanje samoubojstva. Treba uzeti u obzir da su faktori rizika kod adolescenata jači i zato što su po samoj prirodi razvoja adolescenti impulzivniji, govori Ivana.
Lacovich dodaje kako se ponašanja koja ukazuju na povećani rizik od samoubojstva kod neke osobe mogu prepoznati u prijetnjama da će se ozlijediti ili ubiti, razgovorima o samoubojstvu ili izvještavanju o spremanju na kraj života, sastavljanju oporuke, nakupljanju lijekova, završavanju poslova, dijeljenju osobnih stvari, intenzivnim susretima sa svim ljudima koje poznaju.
Saslušati, razgovarati, pružiti podršku i potražiti stručnu pomoć su najvažnije stvari koje možemo učiniti, neovisno o tome radi li se o nama ili osobi iz naše okoline. Ako netko zatraži našu pomoć, treba je shvatiti vrlo ozbiljno.
Osobi treba dati do znanja da nije sama, a ne kriviti je niti umanjivati važnost boli s kojom se suočava. Nekim mojim klijentima, koji su pokušali suicid, posebno je bilo teško nositi se s okolinom koja im je objašnjavala kako su glupi, kako im to nije trebalo; obitelj koja ih je tlačila s time što će susjedi i rodbina reći ako saznaju; nabijanjem osjećaja krivnje zbog djece i članova obitelji koji bi ostali sami da su uspjeli.
U Hrvatskoj je 2020. počinjeno 566 samoubojstava.
Bilo im je teško slušati objašnjenja o razlozima za život, o tome kako je sve lijepo, divno, krasno, dok su oni u sebi patili. Važno je imati na umu da to čini samo štetu, ne pomaže.
Nitko od nas ne može ući u tuđi um i vidjeti što se tamo događa, ali zato može to poštivati, prihvatiti i pržiti podršku na način koji osobi odgovara. Nametati naše viđenje ili razumijevanje ne pomaže, zaključuje Mauro Lacovich.
Ako u bilo kojem trenutku osjećate da ste na rubu i da je bol prevelika, odmah potražite pomoć. Nazovite bilo koju blisku osobu, recite to profesoru ili nazovite Centar za krizna stanja i prevenciju suicida u Zagrebu. Na telefonskom broju 01 2421 603 dostupni su 24 sata dnevno.
Također se možete javiti u najbližu bolnicu gdje će vam biti pružena hitna psihijatrijska pomoć (koja ne znači nužno ostanak na bolničkom liječenju).
I upamtite, traženje pomoći nije znak slabosti; to je znak hrabrosti i želje za promjenom.