Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da više od 800 000 ljudi godišnje izgubi život zbog samoubojstva odnosno jedna osoba svakih 40 sekundi.
Prema Registru samoubojstava Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ), u 2024. godini u Hrvatskoj je zabilježeno 542 samoubojstva.
Najugroženija skupina su stariji od 65 godina, dok se u posljednje vrijeme bilježi i zabrinjavajući porast među adolescentima (15–19 godina).
S obzirom na ove brojke i posebne okolnosti pandemije koje drastično utječu na mentalno zdravlje ljudi, porazgovarali smo s dvoje psihologa koji su nam pojasnili što se krije iza slike samoubojstva, kako možemo pomoći sami sebi ako uočimo da nam se misli kreću u neželjenom smjeru, ali i kako možemo pomoći drugima za koje sumnjamo da imaju poteškoće.
Zašto dolazi do (pokušaja) samoubojstva?
Kako nam kaže psiholog i psihoterapeut Mauro Lacovich, samoubojstvo se definira kao čin svjesnog i namjernog oduzimanja vlastitog života, a uzroci mogu biti različiti.
To mogu biti teškoće s mentalnim zdravljem, zlostavljanje, dugotrajna bolest u kojoj se trpi bol, velika životna promjena (smrt bliske osobe, prekid veze, promjena mjesta prebivanja), dugotrajna izolacija, zloupotreba psihoaktivnih tvari, kulturalni pritisak (poput prisilnog braka), traumatska iskustva, nuspojava lijekova.
Čak 80 posto onih koji su pokušali napraviti samoubojstvo, prije toga je govorilo o tome i davalo jasne znakove.
Kad govorimo o psihijatrijskim dijagnozama povezanima sa suicidom, to su najčešće depresija, poremećaji upotrebe tvari i psihoza. Slijede ih anksioznost, poremećaji ličnosti, poremećaji prehrane i traume te organski uzrokovani mentalni poremećaji.
Prema nekim podacima, oko 90 posto osoba koje su počinile samoubojstvo suočavale su se nekim oblikom mentalnog poremećaja. No treba naglasiti da su te dijagnoze samo povezane sa suicidom; one ga ne uzrokuju, napominje.
Tko je i zašto podložniji počinjenju samoubojstva?
Kako dalje nastavlja, većina istraživanja pokazala je da u počinjenu samoubojstva ulogu igraju i sociološki i biološki elementi.
Većina istraživanja pokazuje da je općenito veća stopa samoubojstava među useljenicima u odnosu na domaće stanovništvo, što se objašnjava jezičnim barijerama i brigom za obitelj koja je ostala u matičnoj državi kao i odvajanje od njih, što često dovodi do osjećaja beznađa, depresije i tjeskobe.
Promjena u društvenom statusu koji smo imali, kao i odvajanje od prijatelja, također mogu biti okidači. Da društvo može biti rizični faktor, pokazuju i istraživanja koja su utvrdila da su pripadnici LGBTIQ+ zajednice izloženiji riziku samoubojstva, ističe psiholog.
Spol također igra ulogu. Kao što smo spomenuli i u uvodu, u Hrvatskoj je samoubojstvo počinio mnogo veći broj muškaraca nego žena.
To ne čudi ako uzmemo u obzir dobru, staru narodnu da „dečki ne plaču“. Muškarce se odgaja da budu snažni i da ne smiju biti ranjivi, dok društvo uporno njeguje taj stereotip, govori Lacovich.
Neovisno o svemu navedenom, treba biti svjestan toga da je svakome njegova bol najveća i da svatko ima pravo osjećati se loše. Bol je uvijek jedinstvena za svaku osobu, pa je okolina ne može razumjeti na jednak način. Bol često iskrivljuje doživljaj realnosti pa je osobi teško vidjeti da postoje rješenja.
Kako pomoći sebi, a kako drugima?
Neovisno o dobi, ako osoba primijeti da je povremeno savladavaju suicidalne misli, može, prema riječima psihologa Lacovicha, obećati si da si u ovom trenutku neće ništa napraviti, pronaći mjesto na kojem se osjeća sigurno, izbjegavati opijate i razgovarati s nekim.
Istodobno, od neprocjenjive je važnosti da u svojoj okolini uočimo osobe koje imaju suicidalne misli.
Kod mladih je važno shvatiti ozbiljno znakove poput smanjenog druženja s vršnjacima, bezvoljnosti, razmišljanja o budućnosti kao crnoj, odustajanju od aktivnosti u kojima je osoba do tada uživala, a posebno obratiti pažnju na znakove samoozljeđivanja ili spominjanje samoubojstva. Treba uzeti u obzir da su faktori rizika kod adolescenata jači i zato što su po samoj prirodi razvoja adolescenti impulzivniji, govori Ivana.
Lacovich dodaje kako se ponašanja koja ukazuju na povećani rizik od samoubojstva kod neke osobe mogu prepoznati u prijetnjama da će se ozlijediti ili ubiti, razgovorima o samoubojstvu ili izvještavanju o spremanju na kraj života, sastavljanju oporuke, nakupljanju lijekova, završavanju poslova, dijeljenju osobnih stvari, intenzivnim susretima sa svim ljudima koje poznaju.
Saslušati, razgovarati, pružiti podršku i potražiti stručnu pomoć su najvažnije stvari koje možemo učiniti, neovisno o tome radi li se o nama ili osobi iz naše okoline. Ako netko zatraži našu pomoć, treba je shvatiti vrlo ozbiljno.
Osobi treba dati do znanja da nije sama, a ne kriviti je niti umanjivati važnost boli s kojom se suočava. Nekim mojim klijentima, koji su pokušali suicid, posebno je bilo teško nositi se s okolinom koja im je objašnjavala kako su glupi, kako im to nije trebalo; obitelj koja ih je tlačila s time što će susjedi i rodbina reći ako saznaju; nabijanjem osjećaja krivnje zbog djece i članova obitelji koji bi ostali sami da su uspjeli.
Bilo im je teško slušati objašnjenja o razlozima za život, o tome kako je sve lijepo, divno, krasno, dok su oni u sebi patili. Važno je imati na umu da to čini samo štetu, ne pomaže.
Nitko od nas ne može ući u tuđi um i vidjeti što se tamo događa, ali zato može to poštivati, prihvatiti i pržiti podršku na način koji osobi odgovara. Nametati naše viđenje ili razumijevanje ne pomaže, zaključuje Mauro Lacovich.
Ako u bilo kojem trenutku osjećate da ste na rubu i da je bol prevelika, odmah potražite pomoć. Nazovite bilo koju blisku osobu, recite to liječniku ili nazovite Centar za krizna stanja i prevenciju suicida u Zagrebu. Na telefonskom broju 01 2421 603 dostupni su 24 sata dnevno
Također se možete javiti u najbližu bolnicu gdje će vam biti pružena hitna psihijatrijska pomoć (koja ne znači nužno ostanak na bolničkom liječenju).
I upamtite, traženje pomoći nije znak slabosti; to je znak hrabrosti i želje za promjenom.