Svjetski dan prevencije samoubojstava obilježava se svake godine 10. rujna s ciljem podizanja svijesti o mogućnosti prevencije, odnosno sprječavanja samoubojstava i suicidalnih misli, kako kod najmlađih tako i kod odraslih osoba.
Iako statistika samoubojstava u našoj zemlji doživljava pad, aktualna događanja u zadnjih nekoliko godina – poput potresa te zdravstvene i gospodarske krize – ponovno su potaknula temu mentalnog zdravlja, a posebno suicidalnih misli.
Tijekom prošle godine u Hrvatskoj suicid je izvršilo 529 osoba, a u Europskoj uniji izvršeno je oko 46 tisuća suicida.
Najveći je postotak izvršenih suicida u dobi iznad 64 godine, čak 39 posto. Po tome smo u jednom trenutku bili na neslavnom prvom mjestu u Europi.
Zabilježen je i značajan porast suicida u mlađoj dobnoj skupini do 25 godina, čak 52 posto više nego prethodne godine, govori nam doktorica medicine i specijalistica psihijatrije Lidija Jurić Sulić s kojom smo razgovarali o suicidu kod Hrvata.
Tema mentalnog zdravlja u našem je društvu još uvijek tabu tema.
Ta je tema sama po sebi izrazito teška, a prirodno je da se teškoće pokušavaju izbjeći. Iako na prvi pogled može izgledati banalno, svaki razlog za počinjenje suicida zapravo je dubok i intiman pa zahtjeva i takav odnos prema osobi koja se bori sa suicidalnim mislima.
U podlozi suicida uvijek je strah
Suicidalna misao u našem je društvu još uvijek znak da je čovjek "lud". Zato su ljudi obeshrabreni uopće i započinjati tu temu. U podlozi takvih ponašanja uvijek je strah. Ono o čemu ne govorimo, to ne postoji, objasnila je specijalistica psihoterapije Lidija Jurić Sulić.
Mnogi ljudi ne znaju da se bore s depresijom sve dok ne bude prekasno. Jedan od njih je 30-godišnji muškarac koji je svoju priču podijelio s nama. Imao je teško djetinjstvo, a depresija, neprihvaćanje njegove seksualne orijentacije, napuštanje okoline i rastava roditelja natjerali su ga da se zapita: Zašto uopće živjeti?
Njegovo svjedočanstvo prenosimo u cijelosti.
Imao sam 14 godina kad mi je prvi put prošlo kroz glavu da bi najlakše bilo da nestanem.
Sad liječim depresiju pa su moje misli drugačije, a i neke stvari su se posložile pa nemam često crne misli.
Imao sam 14 godina kad mi je prvi put prošlo kroz glavu da bi najlakše bilo da nestanem.
Na pragu sam tridesete, imam dobru plaću, radim OK posao i najvažnije – imam pokraj sebe osobu koja me voli baš takvog kakav jesam. Sad sam sretan što si nisam oduzeo život, ali sam o tome jako puno razmišljao.
Kad sam imao 14, osjećao sam se kao da sam izdao Boga. Baki i djedu nisam mogao reći. To bi ih ubilo, a oni su me praktički odgojili dok su se moji stalno svađali i tukli, a nerijetko sam i ja bio žrtva obiteljskog nasilja. Otac me tukao zbog načina na koji hodam, govorim i oblačim se.
Od malih nogu introvertirana sam osoba. Bilo mi je teško pronaći prijatelje. Zamislite samo kako sam se osjećao kad sam nakon rastave roditelja morao s mamom otići u drugi grad.
Nije to neka udaljenost, Hrvatska je mala, ali svejedno sam morao ostaviti prijatelje i osmi razred završiti u drugoj školi.
Onda je sve počelo, bol je bila tako velika. Osjetio sam je najviše u prsima. Pritiskanje, težina, teret, gušenje... Ja sam uvijek bio sklon samoozljeđivanju. Ponekad sam znao čik cigarete ugasiti na ruci. Čak sam znao da se vene ne režu kao u filmovima, poprijeko, nego uzduž.
Prvi put sam to učinio nakon što me grupa vršnjaka pretukla na igralištu vrijeđajući me homofobnim izrazima.
Otac me tukao zbog načina na koji hodam, pričam i oblačim se.
Osjećaj bezizlaznosti i duboke tuge bio je povod da dignem ruku na sebe i zamalo si oduzmem život. Nisam bio svjestan da bolujem od depresije i da mi treba stručna pomoć. Na terapiji sam naučio da je povod suicidalnih misli bila depresija koja se može držati pod kontrolom, ali i traume iz djetinjstva koje sam proživljavao. Zato danas govorim o tome, kako bih nekome pomogao da prepozna svoje stanje.
Iako je vrlo važno glasno govoriti o ovoj temi, postoji opasnost od javnog izvještavanja o suicidu.
Krivo izvještavanje može dovesti do porasta suicida jer se ljudi, koji su do tada samo razmišljali da si nešto učine, ohrabre u tom smjeru. Iznimno je važno o suicidu govoriti na ispravan način, što uključuje izbjegavanje detalja, poput mjesta i načina suicida govori dr. Lidija Jurić Sulić.
Koji su najčešći okidači suicidalnih misli i suicida?
Misli o bezizlaznosti i bespomoćnosti najčešći su okidači suicida, a neliječena depresija također povećava rizik. Slijede ih zlostavljanje, dugotrajna bolest, smrt bliske osobe ili prekid ljubavne veze te zlouporaba droga, a i pripadnici LGBT zajednice češće su suočeni s crnim mislima.
Važno je, govori nam doktorica Jurić Sulić, prepoznati depresiju. Ovo je stanje u današnje vrijeme popularan pojam koji koristimo u raznim situacijama ne znajući koliko je on zapravo ozbiljan.
Depresiju i anksioznost možemo razlikovati po tome što je jedan od glavnih simptoma depresije dugotrajno tužno ili beznadno raspoloženje, dok anksioznost uglavnom uključuje osjećaje nemira, brige, straha i nervoze, objasnila je te dodala da tegobe kod depresije traju najmanje dva tjedna.
Često korištenje interneta jedan je od okidača za depresiju.
Jedan od okidača za depresiju prečesto je korištenje interneta koji predstavlja veliku opasnost za mentalno zdravlje najmlađih.
Naime, djeci i mladima u toj dobi neophodno je druženje uživo s vršnjacima, jer se na taj način oslobađaju težih misli i odterećuju. Samo druženje je izuzetno važno jer dobivamo podršku i razumijevanje. Povlačenjem u svoje sobe i u svijet interneta ta podrška i razumijevanje izostaju, govori dr. Jurić Sulić.
Zašto muškarci češće dižu ruku na sebe nego žene?
Prema podatcima Ministarstva unutarnjih poslova, više muškaraca nego žena proteklih je godina u Hrvatskoj počinilo suicid. Samo prošle godine suicid je izvršilo 128 žena i 401 muškarac.
U našem se društvu još uvijek njeguje stereotip da dečki ne plaču. Od malih nogu uči ih se kako ne smiju pokazati emocije i kako moraju hrabro podnijeti svaki životni problem s kojim se susretnu.
Treba biti svjestan da je svakome njegova bol najveća i da svatko ima pravo osjećati se loše, bez obzira na spol. Svaka osoba koja se susreće s osjećajem bezizlaznosti treba pomoć – bilo u obliku razgovora s bliskom osobom koja će pokazati podršku i razumijevanje, ili u obliku terapije i razgovora sa stručnom osobom.
Što više razgovaramo, više ćemo čuti, što više čujemo, možemo bolje pomoći
Ako se osoba suoči sa suicidalnim mislima, trebala bi osvijestiti taj trenutak i obećati si da u tom trenutku neće ništa napraviti. Treba pronaći mjesto na kojemu se osjeća sigurno, obratiti se najbližoj osobi i izbjegavati opijate.
Također, ako primijetite da mlada osoba nema niti jednog prijatelja, da je povučena u sebe i nema planove i želje za budućnost, odustaje od aktivnosti u kojima je do tada uživala, a školski ili akademski uspjeh vidno se srozavaju, treba obratiti pažnju na znakove samoozljeđivanja i dobro ih slušati kako biste primijetili spominjanje suicida.
Iskreni razgovor najbolja je metoda kojom možemo pomoći i sebi i drugima, bez kritiziranja, stigmatiziranja ili umanjivanja problema.
Mit da je bolje ne pričati o teškim stvarima samo je mit. Što više razgovaramo, više ćemo čuti, što više čujemo, možemo više pomoći. Naravno, osobu treba uputiti na razgovor kod psihijatra, rekla je dr. Jurić Sulić.
Ako u bilo kojem trenutku osjećate da ste na rubu i da je bol prevelika, odmah potražite pomoć.
Nazovite bilo koju blisku osobu, recite to profesoru, nazovite Hrabri telefon ili Centar za krizna stanja i prevenciju suicida u Zagrebu. Na telefonskom broju 01 2421 603 dostupni su 24 sata dnevno.
