Moja priča o upaljenim cicama, neposlušnim mačkama, gluhoslijepom psu i jednoj maloj Umi

Možda je glupo reći, ali moram istaknuti da sam u svijet majčinstva upala podosta nespremno. Glupo, jer svakako nisam u cvijetu mladosti, ali ako ste čitali moj raniji tekst za ovaj portal koji priča o mojoj nesigurnosti da uopće postanem majka možda vam je jasnije otkud moja nespremnost dolazi.

I muž i ja imamo braću i sestre te nećake. Koncept beba nije mi bio stran; pelene sam znala mijenjati, znala sam i da dojenje nije kao iz reklame te da boli, da bebe ne spavaju po noći, da ih muče grčevi i da ću često biti pokakana i popišana.

Zvučat će smiješno, ali kako su u našem kućanstvu jedan stari pas, koji je dva mjeseca prije rođenja naše djevojčice Ume osim gluh odlučio postati i slijep te dvije mačke, od kojih je jedna potpuni sociopat, a druga bi pojela i vlastitu mater, bila sam prilično sigurna da sam spremna i za jednu bebu. Što je jedna beba za nas veterane sa životinjama?

Trudnoća mi je već sama po sebi bila podosta teška. Zvuči idealno, ali u stvarnosti baš i nije zgodno to što sam kroz nju izgubila gotovo deset kila zahvaljujući mučninama i žgaravicama, dok me kraj trudnoće nagradio i zastojem bubrega.

Porod je počeo školski, a umalo završio carskim rezom. A da mi je tek netko rekao koliko ću bolova pretrpjeti zbog epiziotomije… Ipak, možda najgore od svega podnosila sam kompletne raspade sustava gdje ja, žena od 35 godina, poslovno realizirana i po vlastitoj procjeni prilično stabilna u glavi, plačem minimalno tri puta dnevno.

Doma sam se zabavljala s malom bebom, upaljenim cicama, gluhoslijepim psom i neposlušnim mačkama

Nakon poroda koji nije bio idealan ružne stvari počele su se redati tjedan za tjednom. Počelo je s tim da su nas zvali iz bolnice te rekli da nalaz probira nije uredan, što je poziv koji nikad u životu ne želite primiti.

I tako smo s bebom od 10 dana bili na pedijatriji punoj djece s raznim zaraznim bolestima i plakali dok su joj vadili krv iz glavice jer je njezino malo tijelo bilo još prenezrelo da bi se vidjele krvne žile. Na koncu je, srećom, sve bilo u redu.

Najgore od svega podnosila sam kompletne raspade sustava gdje ja, žena od 35 godina, poslovno realizirana i po vlastitoj procjeni prilično stabilna u glavi, plačem minimalno tri puta dnevno.

Nadalje, toliko smo se bojali hripavca da prvih par tjedana nismo dali nikome da nas posjeti, a onda je muž na poslovnom zadatku dobio gripu, potom ja i na kraju naša beba od svega mjesec dana. I eto nas opet u bolnici među hrpom bolesne djece, moramo ostati na Zaraznoj na promatranju, ja kurim skoro 40, zovem muža u tri ujutro da me mijenja s malom da mogu otići na hitnu za odrasle po infuziju.

Uma se junački izborila te je samo jedan dan imala temperaturu, no kako je više odmarala u tom periodu i manje cicala novu godinu dočekala sam s mastitisom.

A da začinimo cijelu priču novim problemima, zahvaljujući ragadama na toj istoj dojci, Uma je jedan dan odlučila započeti povraćanjem krvi pa smo ponovno završili na hitnoj pedijatriji punoj bolesne djece, gdje su utvrdili da se radi samo o mojoj krvi iz bradavice i da je s njom sve u redu. Kada smo konačno odahnuli od svih šokova i boleština, muža je ukliještila kičma.

Malo je reći da sam u tom periodu bila iznimno psihički labilna. Tjednima nisam izlazila iz kuće, osim na hitne. Doma sam se zabavljala s malom bebom, upaljenim cicama, gluhoslijepim psom i neposlušnim mačkama.

Najveća dva sloma imala sam na dan kad sam shvatila da su mi se upalile cice pa sam s temperaturom 39 od gripe ridala ispod tuša, pokušavajući izmasirati kvrgave zastoje mlijeka, i drugi put kada sam kompletno podivljala na svoju 16-godišnju maltezericu koja je tog dana lajanjem triput probudila Umu, jednom se popišala nasred dnevne sobe, a jednom ispovraćala i onda to pokušala pojesti.

Taj drugi put molila sam mamu da mi dođe pomoći, a onda sam se rasplakala čim je ušla i priznala joj da razmišljam o tome da potražim psihičku pomoć na Vrapču.

Zvuči ekstremno, no tamo su prije koju godinu oformili grupu za rodilje i iako na kraju nikad nisam otišla svaka čast onome tko se tog sjetio. Moj put od "nema šanse, ne želim imati djecu" do osmog mjeseca željene trudnoće

U početku mi je išlo stravično na živce što mi je na svim društvenim mrežama iskakao sadržaj vezan uz postporođajnu depresiju, anksioznost i tsl. uz površne motivacijske poruke (You got this momma!), ali sada s odmakom od 12 tjedana, kada su se neke stvari ipak malo posložile, mogu reći kako je postpartum zaista grozno težak.

Vas dvije ste već sad prijateljice, znaš što joj treba i kad, a ja ne znam ništa o njoj

Kada smo djevojčica i ja tek izašle iz bolnice i došle doma, muž je bio pomalo tužan i rekao mi:

Vas dvije ste već sad prijateljice, znaš što joj treba i kad, a ja ne znam ništa o njoj. Kao osoba koja planira biti vrlo involviran otac, vidjela sam koliko mu je teško padala ta prvotna razdvojenost od nas dvije.

Zato su oni stvorili svoj ritual kasnovečernjih koncerata gdje je Uma ležala njemu na nogama, a on je vrtio na pokretnoj stolici iz svog kućnog ureda. Kroz te sesije oboje smo se prisjetili raznih hitova iz djetinjstva, ali ubrzo i otkrili da u doba bolnih grčeva ili pak kasnovečernje histerije bez nekog konkretnog razloga naša curica najviše voli slušati – heavy metal.

I tako se i danas uglavnom uspavljujemo uz Judas Priest i Slayera. A u trenucima nervoze kada sam blizu raspada toplo bih preporučila ovu skladbu da malo proluftate glavu.