Više nas ne začuđuju muškarci koji nam drže prodike, ali i dalje ostanemo iznenađene kada žena ženi odluči objasniti koje su to njezine obveze na ovom svijetu.
To se dogodilo u internetskoj raspravi o temi koja uopće ne bi trebala biti kontroverzna, ali upravo je takva sudeći po količini (negativnih) reakcija koje uvijek izazove.
Sebično je nemati djecu, priroda je ženama dala tu dužnost, komentar je jedne žene koja se uključila u raspravo o – ženama koje su odlučile da ne žele imati djecu.
Nije dopustila da argumenti suprotne strane dopru do nje, nije uzela u obzir sto valjanih razloga zbog kojih bi neka žena mogla preispitivati odluku o majčinstvu. Ako se nju pita, nema tu mjesta za sumnje jer je rađanje ženska dužnost i točka.
Nema ništa sebično u mojoj odluci da ne rađam
Druga komentatorica otišla je korak dalje i u igru uvela posramljivanje: Ima žena koje bi sve dale da mogu roditi, a one ne žele, može ih biti sram.
Naša sugovornica, koja je i sama odlučila da neće imati djecu, ne osjeća nikakav sram, samo bol zbog ovakvih komentara.
Mene baš jako povrijedi kad čujem takvo mišljenje, da je sebično ako ne rodiš. Ja sam se dugo lomila oko toga hoću li imati djecu ili neću jer imam dijagnoze koje jako narušavaju kvalitetu mog života. S jedne strane, željela sam se ostvariti kao majka, ali s druge strane, jednostavno mi nije imalo smisla rađati i donositi na svijet dijete u situaciji u kojoj ja ne znam hoću li se moći ujutro ustati iz kreveta od svojih kroničnih bolova i nahraniti to dijete, odvesti ga u vrtić.
Nema ništa sebično u mojoj odluci da ne rađam. Dapače, to je najnesebičnija stvar koju sam mogla napraviti jer znam kako bi mom djetetu izgledao život uz bolesnu majku, koliko bi to bilo stresno. Meni je sebičnije kad nespremni i neodgovorni ljudi postaju roditelji samo zato što, eto, mogu, jer imaju reproduktivne organe i iskoristit će ih, a kasnije zanemaruju svoju djecu i stvaraju im traume, zaključila je.
Što je sebičnost, kakva je to sebična žena?
Ona koji misli samo na sebe i na svoju korist, tako kažu rječnici.
Ta sebična žena koja odbija rađati najčešće se percipira kao netko tko želi uživati u životu bez obveza. I da želi, što onda? Njezino pravo. Međutim, ta sebična žena u stvarnosti rijetko misli samo na sebe. U životu već ima ljude o kojima brine i za koje se žrtvuje, ima svoj posao i odgovornosti koje dolaze s njim, možda ima i hrpu problema zbog kojih noćima ne spava, teret na leđima koje dežurni dušobrižnici ne vide.
Možda je godinama razmišljala o tome ima li u njezinoj teškoj svakodnevici prostora za dijete, a možda se i nije morala preispitivati jer je jednostavno znala, kao naša druga sugovornica: Za mene to nije bila teška odluka, ali odmah moram priznati da je bila uvjetovana odrastanjem u nestabilnoj obiteljskoj situaciji. Takve stvari utječu na odnos prema ideji roditeljstva. Nekako sam oduvijek znala da neću imati djecu tako da je to, zapravo, prvo bio neki moj osjećaj, a onda kasnije i svjesna odluka.
Nikad nisam, poput mojih prijateljica, maštala o tome, o toj klasičnoj svakodnevici s mužem i klincima. Nikad nisam imala izražen majčinski instinkt, a pomisao na to da bih mogla biti majka ispunjavala me samo strahovima i sumnjama, nije tu bilo nekog uzbuđenja kao kod mnogih drugih žena.
Naravno, bilo je svakakvih reakcija po tom pitanju, i sa ženske i s muške strane. Jednu vezu prekinula sam baš zbog svog stava o djeci. Moj tadašnji partner ih je želio i bio spreman za taj korak, mislio je da ću se s vremenom predomisliti, nije vjerovao da je to stvarno čvrsta odluka koju neću mijenjati.
Sada sam već osam godina u braku s čovjekom koji od samog početka dijeli moj stav, rano smo razgovarali o toj temi jer smo imali sličnu obiteljsku situaciju i znali smo da u našim životima nema mjesta za djecu. Tijekom prvih par godina braka svako malo čuli smo ono famozno pitanje, radimo li na djetetu.
Jedna bliska prijateljica čak mi je rekla da se ne moram sramiti ako ne mogu zatrudnjeti, misleći da lažem da ne želim djecu samo kako bih to prikrila i da joj se ne želim povjeriti.
Bila sam šokirana jer je to osoba s kojom sam baš često razgovarala o svemu tome, o svojoj odluci, razlozima, dobro je znala kako razmišljam i zašto ne želim djecu. Na kraju je ispalo da je njoj to ipak nepojmljivo do te mjere da je pomislila da izmišljam.
A tko će se brinuti za vas jednog dana kad budete stari?
To i jest najčešća reakcija ljudi kada im kažem da ne želim djecu, vjeruju da je to neki prolazni hir. Oni koji ih imaju kažu: 'Ma, predomislit ćeš se brzo.' Oni koji ih tek planiraju pitaju: 'A tko će se brinuti za vas jednog dana kad budete stari?' E na to malo poludim jer i sama dolazim iz obitelji u kojoj su se djeca rađala iz takvih razloga, a ne iz neke velike ljubavi.
Teško je ne primijetiti kako žene koje su odlučile da neće mati djecu, gotovo nikad one sa suprotnim uvjerenjima ne ispituju o tome zašto ih žele. Ne trebaju im nikakva obrazloženja dok se same redovito moraju ispričavati kao na optuženičkoj klupi i priznati svoju krivnju.
A krive su samo za to što su na vrijeme shvatile i priznale da ne mogu na sebe preuzeti odgovornost roditeljstva.
Kako se nositi s komentarima na račun te spoznaje? Možda onako kako je to radila Helen Mirren: Nisam osjećala potrebu za djetetom niti sam osjećala gubitak zato što ga nemam. To nije bila moja sudbina. Nikada se nije dogodilo i nije mi bilo bitno što ljudi misle. Gdje god sam došla, muškarci bi mi govorili: 'Što? Nemaš djece? Bolje ti je da se baciš na posao, stara curo.' Ja bih im samo rekla da odj**u.