Seksualno zlostavljanje za većinu djece snažno je traumatsko iskustvo. Oporavak se ne odvija "sam od sebe", odrastanjem, nego dijete treba primjerenu pomoć i podršku. Izostane li pomoć, posljedice seksualnog zlostavljanja i traumatskog iskustva mogu biti kratkoročne, ali i dugoročne – na cjelokupni razvoj djeteta.
Ono što djetetu treba od prvog dana rođenja je odnos s roditeljima pun ljubavi i topline, ali i čvrst oslonac tijekom odrastanja kroz usmjeravanje, postavljanje granica te vodstvo, a kako bi se osjećalo sigurno, zaštićeno i voljeno. Pritom valja imati na umu da je odgoj proces te kroz proces odrastanja dijete educiramo o izazovima i mogućim rizicima i opasnostima.
Roditeljima je važno napomenuti da ne treba čekati da dijete odraste kako bi se obavio razgovor o primjerice seksualnom nasilju, već je potrebno koristiti svakodnevne situacije za razgovor, objašnjenja i odgovaranje na dječja pitanja. Podijelite s djecom svoje stavove, uvjerenja, vrijednosti, usmjeravajte ih i recite im svoje mišljenje, ali im dopustite i da imaju svoje, koje može biti različito od vašeg.
Djeca će prije poslušati odnosno prihvatiti savjet i pokloniti povjerenje osobama u koje i sami imaju povjerenje. Također je važno tijekom razvoja dijete ohrabrivati, poticati u aktivnostima koje ga zanimaju ili u kojima je dobro te raditi na podizanju samopouzdanja i pozitivnoj slici o sebi, jer je samouvjeren stav djeteta važan u socijalnim odnosima općenito kao i u razvoju strategija suočavanja s problemima, govori dr. sc. Renata Ćorić Špoljar, klinički psiholog i voditeljica odjela za dijagnostiku i tretman u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
Većina djece će se oporaviti od iskustva seksualnog zlostavljanja, osobito ako ima podršku roditelja
Što kada se seksualno zlostavljanje dogodi?
Rano prepoznavanje i primjerena intervencija mogu ublažiti posljedice seksualnog zlostavljanja i osigurati oporavak djeteta.
Kako prepoznati seksualno zlostavljano dijete?
Mnogi roditelji očekuju da će se dijete koje je doživjelo zlostavljanje otvoriti njima ili nekoj drugoj osobi od povjerenja. Međutim, zlostavljač često prijeti djetetu ili ga potkupljuje, uvjeravajući ga tako da nikome ne govori o zlostavljanju. Roditelji po ponašanju djeteta mogu posumnjati da se dogodilo zlostavljanje. Važno je znati da nijedan znak nije konačna potvrda da je dijete zlostavljano, no sumnju treba provjeriti.
Znakovi koji se mogu uočiti ovise o dobi djeteta, intenzitetu i trajanju zlostavljanja, stupnju bliskosti sa zlostavljačem te načinu suočavanja sa zlostavljanjem. Ovise i o podršci koju dijete ima, kao i o posljedicama razotkrivanja.
Civiliziranost društva pokazuje se upravo time na koji način se odnosimo prema žrtvama i prema počiniteljima.
Nažalost, mnogo su mi puta seksualno zlostavljana djeca i mladi rekli da su im se ti strahovi obistinili, da ih je nakon što su progovorili okolina obilježila, da su u institucijama sustava imali osjećaj da moraju dokazivati da nisu oni krivi za ono što im se događalo (čak i ako su žrtve bila mala djeca, a zlostavljači odrasli), a neka su djeca doživjela to da su im odrasli rekli 'ako si šutjela do sad, zašto ne šutiš i dalje, samo nam radiš probleme'. I zato se žrtve nikad ne treba prozivati zašto nisu prije rekli niti ih izlagati svim ovim pritiscima i osjećajima, poručuje prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
Neki od mogućih znakova seksualnog zlostavljanja su:
- tjelesni znakovi; neuobičajeni zdravstveni problemi (upale, infekcije, spolno prenosive bolesti, znakovi ozljeda u području spolovila i/ili anusa)
- teškoće sa spavanjem, noćne more
- regresija u ponašanju, tj. kad se dijete ponaša kao da je mlađe, npr. mokri u krevet, sisa palac
- organiziranje seksualnih igara s prijateljima, igračkama, kućnim ljubimcima
- često seksualizirano ponašanje (interes za svoje i tuđe genitalije), upotreba prostih riječi
- seksualizirane teme; u crtežima, pričama, igrama
- postavljanje neuobičajeno mnogo pitanja o ljudskoj seksualnosti, više nego što se očekuje za određenu dob
- neuobičajen strah od određenog prostora ili mjesta, zatvaranja vrata, mraka
- odbijanje ostajanja nasamo s određenom osobom/osobama
- napadaji panike, što može uključivati vraćanje slika zlostavljanja
- prikrivanje tijela odjećom, gađenje, gnušanje od vlastitog tijela
- nedopuštanje održavanja higijene intimnog područja
- rizična ponašanja; npr. samoozljeđivanje, bijeg od kuće
- gubljenje interesa za aktivnosti u kojima je dijete prije uživalo, izostajanje s nastave
- neobjašnjeni darovi i novac
Zablude i činjenice
Kako bi se djetetu pružila što kvalitetnija zaštita, potrebno je razlikovati zablude od činjenica o seksualnom zlostavljanju i seksualnim zlostavljačima. Najčešća je zabluda da bi roditelji i odrasle osobe trebali biti sposobni prepoznati seksualno zlostavljano dijete. Činjenica je, međutim, da djeca iskazuju mnogo različitih znakova te da većina roditelja i odraslih osoba nije upoznata s njima i njihovim značenjem
ZABLUDA: Seksualno zlostavljanje djeteta nije učestalo.
ČINJENICA: Seksualno zlostavljanje djece događa se stoljećima, no danas se sve više slučajeva otkriva i prijavljuje. S obzirom na to da neka djeca nikad ne otkriju seksualno zlostavljanje ili o zlostavljanju nisu obaviještene mjerodavne institucije, nedvojbeno je učestalije negoli se otkriva.
ZABLUDA: Samo određenoj djeci događa se seksualno zlostavljanje.
ČINJENICA: Seksualno zlostavljanje nije povezano sa socijalno-ekonomskim statusom, obrazovanjem i karakteristikama djeteta općenito.
ZABLUDA: Seksualni zlostavljači djeci su nepoznate osobe.
ČINJENICA: U većini slučajeva dijete, a često i obitelj, poznaje zlostavljača.
ZABLUDA: Seksualne zlostavljače djece nije teško prepoznati.
ČINJENICA: Istina je potpuno suprotna. Seksualni zlostavljači često su ljubazni i brižni ljudi. Kako bi postigli svoj cilj i djeci se što lakše približili, često zavaraju i roditelje.
ZABLUDA: Djecu seksualno zlostavljaju osobe koje su i same bile seksualno zlostavljane.
ČINJENICA: Mnogi seksualni zlostavljači nikad nisu bili seksualno zlostavljani.
ZABLUDA: Dječake seksualno zlostavljaju samo homoseksualci.
ČINJENICA: Seksualna orijentacija najčešće nije povezana sa spolom zlostavljanog djeteta.
ZABLUDA: Seksualni zlostavljači samo su muškarci.
ČINJENICA: Prema nekim istraživanjima, 20 do 25 posto seksualnog zlostavljanja počine žene.
Seksualno zlostavljanje nije povezano sa socijalno-ekonomskim statusom, obrazovanjem i karakteristikama djeteta općenito
ZABLUDA: Seksualno zlostavljanje djeteta uvijek je nasilno.
ČINJENICA: Seksualno zlostavljanje djeteta može biti nasilno, no često nije. Tijekom seksualnog zlostavljanja djeca mogu doživjeti seksualno uzbuđenje i ugodu, što je prirodno u kontekstu fiziološkog uzbuđivanja i nikako ne znači da je dijete uživalo ili željelo biti zlostavljano.
ZABLUDA: Djeca lažu o seksualnom zlostavljanju.
ČINJENICA: Djeca najčešće ne raspolažu dovoljnim znanjem o spolnosti, nemaju rječnik niti iskustvo da bi lagala o seksualnom zlostavljanju.
ZABLUDA: Dijete se odrastanjem oporavi od seksualnog zlostavljanja.
ČINJENICA: Oporavak ne dolazi sam po sebi, odrastanjem. Posljedice mogu biti kratkoročne i dugoročne, stoga je potrebno potražiti stručnu pomoć.
ZABLUDA: Djecu ne treba zastrašivati govoreći im o seksualnom zlostavljanju.
ČINJENICA: Važno je podučavati djecu o seksualnosti sukladno njihovoj dobi kako bi i sama sebe mogla zaštititi. Ne čineći to, dopuštamo podučavanje nekome drugom, suprotno djetetovu interesu i zaštiti.
Gradeći odnos povjerenja očekujemo da će se dijete koje je doživjelo nasilje otvoriti i povjeriti o doživljenom, što se nažalost u nekim situacijama ne dogodi, naročito u situacijama kada se djetetu prijeti ili ga se potkupljuje uvjeravajući ga da nikome ne govori ili ga se ucjenjuje te prijeti sramoćenjem i svaljuje odgovornost za doživljeno na dijete što na emocionalnom planu djeteta može dovesti do dugoročnih i štetnih posljedica jednako kao i primjerice doživljeno fizičko nasilje.
Kada se dobiju informacije o nasilju nad djetetom, važno je kako ćemo reagirati i dijete zaštititi te mu osigurati pomoć i podršku, od strane roditelja, obitelji, stručnjaka različitih sustava (mentalnog zdravlja, socijalna skrb, policija, pravosuđe...), napominje psihologinja Renata Ćorić Špoljar.
Obiteljska podrška seksualno zlostavljanom djetetu
Jednom kad se zlostavljanje otkrije i zaustavi, neka se djeca vraćaju uobičajenim reakcijama i ponašanjima. Podrška i zaštita bliskih osoba, osobito obitelji, izuzetno je važna u normalizaciji reakcija djece. Kod neke djece znakovi doživljene traume traju i nakon što je zlostavljanje završeno. Takva se djeca uključuju u tretman, a roditelji u savjetovanje. Većina djece će se oporaviti od iskustva seksualnog zlostavljanja, osobito ako imaju podršku roditelja.
Članovi obitelji (roditelji) mogu imati niz reakcija na činjenicu da je njihovo dijete zlostavljano: stid, negiranje da se zlostavljanje dogodilo, promjenu u načinu kako gledaju na svijet i ljude, poteškoće u traženju i davanju podrške, osjećaj bespomoćnosti, tuge, ljutnju, strah…
Neka od pitanja koja mnogi roditelji sebi postavljaju su:
Jesam li mogao spriječiti zlostavljanje?
Jesam li trebala vidjeti što se događa?
Što sad?
Roditelj ili član obitelji vjerojatno će trebati pomoć u:
- dobivanju svih važnih informacija o zlostavljanju
- razumijevanju i podršci za sebe
- osiguravanju i zadovoljenju svojih potreba
- prepoznavanju podrške za sebe (među drugim bliskim osobama i institucijama)
- osvještavanju koliko je važan djetetu tijekom oporavka.
Kako pružati podršku zlostavljanom djetetu u obitelji:
Kao što, s jedne strane, nije dobro tražiti od djeteta da zaboravi što se dogodilo, tako nije dobro ni "gurati" dijete na otvaranje više nego je ono spremno za to. Budite otvoreni za djetetova pitanja. Pokušajte razumjeti djetetove osjećaje. Prisjetite se koliko su i vaši osjećaji teški pri pomisli na zlostavljanje. Pokušajte u svoju obitelj vratiti rutinske aktivnosti. Ako ne možete sami, potražite pomoć.
Ne bojte se pokazivati svoje osjećaje u obitelji. Ako osjećate da vas preplavljuju, potražite pomoć.
Važno je dati djetetu do znanja da i dalje isto osjećate za njega, bez obzira na to što se dogodilo. Ako vam se čini da vam je to preteško ili da ne možete na taj način govoriti o svojim osjećajima, savjetujte se sa stručnjakom.
Vrlo je važno da roditelj ili član obitelji ne obećava djetetu ono što neće održati (na primjer da neće nikome reći ili da zlostavljač neće ići u zatvor). Također, važno je ostati miran i ne izražavati ljutnju, iako je to ponekad teško. Ako se to dogodi, neka dijete zna da ljutnja nije usmjerena na njega.
Kako djetetu riječima pokazati prihvaćanje?
Nisi kriv/kriva za ono što se dogodilo. On (zlostavljač) je odrasla osoba i samo njega se može kriviti.
Volim te i uvijek ću te voljeti bez obzira što se dogodilo.
Znam koliko ti je sad teško, ali znam i da ćeš se kasnije sigurno osjećati bolje.
Tu sam kad želiš pričati sa mnom. Bit će dana kad to nećeš htjeti i to je u redu. A bit će dana i kad ćeš htjeti i tu sam za tebe.
Ni zbog čega nisam ljut/ljuta na tebe.
Kako započeti razgovor s djetetom?
Reci mi što se dogodilo. Znam da je teško govoriti o tome, ali može pomoći da se osjećaš bolje.
Mora da ti je bilo zastrašujuće.
Što je onda bilo? (kad dijete zastane)
Čega si se bojao/bojala kad se to dogodilo?
Djeca se brinu da će njih okriviti što se tako nešto dogodilo? Je li i kod tebe tako?
Jesi li se bojao/bojala da će se nešto loše dogoditi ako kažeš odrasloj osobi što se zbiva?
Kako reagirati u situacijama koje podsjećaju na doživljeno zlostavljanje?
Pretpostavljam da te ovaj film podsjetio na ono kroz što si ti prošao/prošla. Žao mi je što si to vidio/vidjela, ali želiš li pričati sa mnom o tome?
Svi koji su doživjeli zlostavljanje su uplašeni ili ljuti ponekad, pogotovo kad ih nešto podsjeti na ono što su doživjeli. Kad si se ti zadnji put tako osjećao/osjećala?
Pitam se je li te neke situacije natjeraju da misliš na zlostavljanje?
Što NE govoriti djetetu koje je bilo zlostavljano?
Trebao si misliti što će se dogoditi. (Dijete nikada nije odgovorno za zlostavljanje)
Zašto nisi ranije nekome rekla? (Bolje je provjeriti s djetetom je li se bojalo nekome nešto reći)
To je užasno, najgora stvar koja nam se ikada mogla dogoditi!!! (Pokušajte ovladati teškim osjećajima, vaše dijete treba biti sigurno da ćete vi biti u redu, da ne "gubite" glavu)
Nisam li ti rekla da ne smiješ nikom dopustiti da te dira. (Ovo posramljuje dijete i nameće mu osjećaj krivnje)
Odsad NIKAD više ne razgovaraj sa strancima. (Kao prvo, seksualni zlostavljači su najčešće poznati djetetu. Drugo, potpuno je nerealistično da NIKAD neće razgovarati sa stranim ljudima – srest će novog nastavnika, suputnika u vlaku…Može se dogoditi da zbog ovakvih poruka ne traži pomoć ako je treba).
TEKST PREUZET SA STRANICE POLIKLINIKE ZA ZAŠTITU DJECE I MLADIH GRADA ZAGREBA.