Seksualno uznemiravanje: "Nadređeni se samo nasmijao kad sam mu rekla da ću ga prijaviti"

Seksualno uznemiravanje i zlostavljanje žena svakodnevno se događa, ali o tome se šuti – žene zbog srama, straha da ne budu stigmatizirane ili da ne izgube posao, a drugi zato jer okreću glavu i nije ih briga za tuđe probleme. Ovaj problem posebno je velik kada se uznemiravanje događa na poslu i ako je od strane nadređene osobe

S raskrinkavanjem holivudskog producenta Harveyja Weinsteina, žene širom svijeta odlučile su progovoriti o seksualnom uznemiravanju i zlostavljanju koje se događa svakodnevno na radnom mjestu, ali i u raznim društvenim situacijama, a svoja iskustva objavljuju na Instagramu pod hashtagom "metoo" (ja također).

Među više od 528.000  dosad publiciranih objava stoji i slijedeća:

Zbog ekonomske situacije, straha od gubljenja posla, većina slučajeva seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja na poslu ostaje neprijavljena. Žene se srame, boje se, odlaze na bolovanja,...

--C.Sanja Sarnavka, bivša čelnica udruge B.a.b.e. i zagovornica ženskih prava

KAKVA JE SITUACIJA U HRVATSKOJ?
U Hrvatskoj 38 posto žena proživljava seksualno zlostavljanje na poslu, kažu podaci udruge Mobbing gdje pomoć traže zlostavljani na radnom mjestu iz čitave Hrvatske. Međutim, udruga je lani evidentirala samo tri kaznene prijave i jednu sudsku tužbu zbog spolnog uznemiravanja na poslu. Istodobno, za pomoć joj se zbog različitih oblika mobbinga, pa tako i spolnog uznemiravanja na poslu, obratilo više od 1200 ljudi.

Zbog ekonomske situacije, straha od gubljenja posla, većina slučajeva seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja na poslu ostaje neprijavljena.

Žene se srame, boje se, odlaze na bolovanja, pokušavaju promijeniti posao, čine sve samo da situacija ne postane javna. Lukavi nasilnici vrlo često paze da se sve događa u četiri oka, bez svjedoka pa se onda, u slučaju prijave, nasilnik izvlači lažima, kaže Sanja Sarnavka, bivša čelnica udruge B.a.b.e. i zagovornica ženskih prava.

U nekim situacijama vrlo je jasno kada se događa seksualno uznemiravanje, ali nekada je ono "zapakirano" kroz, primjerice, davanje komplimenata i nekakve nejasne radnje koje ženu mogu zbuniti i navesti je da pomisli ma ja si to sve samo umišljam, ne misli on to tako, a zapravo se zaista može raditi o seksualnom uznemiravanju.

Kako žena u takvim situacijama može prepoznati da je granica između davanja komplimenta i seksualnog uznemiravanja prijeđena, odnosno kada je kompliment zapravo seksualno uznemiravanje?

Teško je to uopćiti jer se svaka izjava mora sagledati u specifičnom kontekstu. Svakako je učestalost bitna. Ako netko ustrajno dijeli 'komplimente', unatoč činjenici da je odgovor ravnodušnost ili nelagoda osobe kojoj su upućeni, onda već možemo govoriti o uznemiravanju.

Ako se pak ti takozvani komplimenti stalno odnose na nečiji fizički izgled, uz sitne ili krupne seksualne aluzije, onda nema dvojbe da se radi o zlostavljanju. Posebno je problematično kad netko nadređen osobi kojoj se obraća ne odustaje unatoč njezinoj vidnoj uznemirenosti.

Moć koju ima zlostavljač čini situaciju posebno ozbiljnom jer suprotstavljanje najčešće uzrokuje profesionalne posljedice - od prijetnji degradacijom do otkaza, napominje Sarnavka.

IGNORIRAJ GA. BEZOPASAN JE. ON TI TAKO PRIČA SA SVIM ŽENAMA.
Svjetska zdravstvena organizacija navodi kako je seksualno nasilje “bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti, a koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili stanje u kojem se nalaze.

Karakterizira ga uporaba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve ili njoj bliskih osoba" (Izvještaju o nasilju i zdravlju u svijetu 2002. godine).

Nekada je seksualno uznemiravanje 'zapakirano' kroz davanje komplimenata i nekakve nejasne radnje koje ženu mogu zbuniti i navesti je da pomisli 'ma ja si to sve samo umišljam, ne misli on to tako'

Poželjno je da pritom ima svjedoke kojima može vjerovati da to neće poreći ukoliko dođe do prijave uznemiravanja ili zlostavljanja. Često sam, nažalost, svjedočila, kako zbog straha od neugodnih posljedica, okolina šuti i ne reagira, ne podupire žrtvu.

Kad su žene šutjele, događalo se da ih je više istovremeno zlostavljano, a ništa nisu poduzimale uslijed osjećaja srama i straha. Bojale su se, čak, da će ih okolina osuditi kao izazivačice uznemiravanja i lažljivice.

One hrabre i ustrajne ipak nisu odustale, govori Sanja Sarnavka te dodaje da Hrvatska ima Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja koji se temelji na zakonima i podzakonskim aktima te na sadržaju i obvezama propisanim Nacionalnom politikom za ravnopravnost spolova, za razdoblje od 2011. do 2015. godine koju je donio Hrvatski sabor 15. srpnja 2011. godine, kao i na Preporuci Rec(2002)5 Odbora ministara Vijeća Europe državama članicama o zaštiti žena od nasilja i Memorandumu s objašnjenjima (trenutno je u izradi novi, suvremeni dokument).

Svaka žrtva trebala bi ga pažljivo pročitati i zahtijevati, ukoliko moćni zlostavljač ne odustaje, da institucije poduzmu odgovarajuće radnje. Usto je važno potražiti stručnu pomoć jer su psihičke posljedice izloženosti uznemiravanju i zlostavljanju velike i dugo je vremena potrebno da se žrtva pribere i vrati psihičku stabilnost, apelira Sarnavka.

O svom iskustvu seksualnog uznemiravanja na poslu progovorila je i naša čitateljica I. H. (37).

Radila sam u jednoj privatnoj firmi s većim brojem zaposlenika. Moj nadređeni u početku se nije ponašao neprimjereno. Bio je klasičan ljubazan šef koji se čak držao na distanci. Onda je uslijedilo nekoliko grupnih poslovnih sastanaka s kolegama koji su završavali zajedničkim večerama i njegova komunikacija odjednom je postala opuštenija.

Krenula su i prva neugodna dobacivanja. Znao je komentirati moju odjeću i izgled pred kolegama, dolazio bi do mog stola i samoinicijativno počeo masirati moj vrat. Uvijek bih se nekako izmigoljila iz njegovih ruku ili ustala i otišla do WC-a samo da ga prekinem. Tek sam došla na to radno mjesto i nisam znala s kim mogu razgovarati o svemu, ali povjerila sam se jednoj kolegici koja je svjedočila njegovom ponašanju u par navrata. Samo mi je rekla: "Ignoriraj ga. Bezopasan je. On ti tako priča sa svim ženama."

Odlučila sam šutjeti, pomislila da možda malo i pretjerujem. Ignorirala sam taj težak osjećaj neugode i uvjeravala samu sebe da se ne događa ništa neobično. Jedan dan izlazili smo iz lifta stavio je svoju ruku na moja leđa, ali tako da je je dlan bio jako blizu moje stražnjice.

To se ponavljalo svaki put kada bismo se našli sami u liftu. Jednom prilikom inzistirala sam na tome da on prvi izađe van, a kada je to odbio napraviti rekla sam da ću onda ja ostati u njemu. Tada me  pitao imam li neki problem.

Skupila sam hrabrost i rekla mu da se osjećam neugodno u njegovom prisustvu, zahtijevala da prestane s neprimjerenim dodirima i komentarima. Zaprijetila sam da ću ga prijaviti, a on se samo nasmijao i rekao da ga nemam kome prijaviti jer je on šef.

U Hrvatskoj 38 posto žena proživljava seksualno zlostavljanje na poslu, kažu podaci udruge Mobbing gdje pomoć traže zlostavljani na radnom mjestu iz čitave Hrvatske

Mnoge moje prijateljice nisu to što mi se događalo smatrale seksualnim uznemiravanjem nego nespretnim flertanjem. Zbog toga je važno da jasno postavimo granice, kako osobne tako i pravne jer svima mora postati jasno da se seksualno uznemiravanje ne smije prešućivati niti tolerirati, nego se mora kažnjavati.

TREBA SE BORITI, GLASNO GOVORITI  I PROZIVATI
Odredbe o načinu postupanja u slučaju da je neka zaposlenica izložena seksualnom uznemiravanju trebale bi se nalaziti u Pravilniku o radu svake tvrtke, međutim, i one koje ih imaju, nerijetko ne postupaju sukladno propisu koje su same donijele. Što je zlostavljač na višoj poziciji, to je teže žrtvi odlučiti se na prijavu.

Ali, i opet, sve ovisi o spremnosti žene da se upusti u borbu za obranu svojih prava. One hrabre i uporne moraju na kraju uspjeti. Što ih bude više, odlučnije će se postupati u takvim slučajevima, napominje Sarnavka pa otkriva što bi se u Hrvatskoj pod hitno trebalo promijeniti kako bi se više žena odvažilo progovoriti o neprimjerenim i nedopustivim stvarima koje doživljavaju na poslu, ali i u raznim društvenim situacijama?

Kao prvo i osnovno, trebalo bi mijenjati način razmišljanja ljudi, a to je, naravno, najteže. U nas se prečesto više procjenjuje žrtvu no nasilnika. Nema ni adekvatne osude. Kako možemo poticati žene da prijavljuju zlostavljanje, kad sud tek nakon deset godina silovateljima maloljetnice, s nedvosmislenim elementima teškog mučenja, izrekne kaznu od godinu dana zatvora?! Ne bih htjela obeshrabriti žene, jer ja sama nikada ne odustajem unatoč svim zaprekama.

Treba se boriti, glasno govoriti, prozivati. Samo tako se postojeće stanje može promijeniti. Postoje udruge koje će žrtvama pružiti sve oblike podrške (od psihološke do pravne), boriti se zajedno s njima (Ženska soba u Zagrebu posvećena je u cijelosti radu sa žrtvama seksualnog nasilja, recimo).

Što više slučajeva bude riješeno, više će biti žena koje se neće ustručavati prijaviti takve slučajeve. Dug je put pred nama, ali ne smije se odustajati, zaključuje Sanja Sarnavka.