Javni prijevoz s razlogom se zove javni, mogu ga koristiti svi građani i tijekom vožnje svatko se ponaša drugačije, jednostavno ne možemo očekivati da će sve biti ugodno i baš onako kako bi nama odgovaralo. No neke su situacije ipak nešto diskutabilnije.
Dugi razgovori tijekom vožnje autobusom nisu rijetkost, doista je svatko od nas više od nekoliko puta svjedočio podužem, a često i glasnom razgovoru duž gotovo cijelog puta kojim smo se vozili i pritom razmišljao moramo li uistinu mi i svi ostali putnici čuti detalje rasprave.
No čini se da postoje situacije koje mogu izazvati još veće dileme od klasičnog telefoniranja. Naime, nedavno sam u autobusu doživjela situaciju u kojoj razgovor nije bio samo glasan, već se odvijao i preko zvučnika. Pa se čulo i govornika i sugovornika te tako i apsolutno svaki detalj razgovora.
Jedna je djevojka dobrih deset minuta razgovarala preko zvučnika i ja i ostali putnici bili smo prisiljeni čuti sve o čemu se govorilo i jednostavno nismo znali kamo pogledati.
Osjećala sam se kao da prisluškujem razgovor i radim nešto nepristojno pa sam stavila slušalice u uši i pustila glazbu.
Zvučnik je lakša opcija, ali je li pristojnija?
Činjenica je da je u autobusu nekad bučno, a ako je razgovor bio hitan, djevojci je možda bilo lakše pustiti ga preko zvučnika jer drugačije ne bi čula sve. I sama znam da često kada sam u autobusu slabo čujem sugovornika ako je u prometu velika buka pa najčešće moram prekinuti razgovor.
Ukupno {{TotalVotes}}
Također ako su osobi ruke pune, zaboravila je slušalice, a mora se nekako i pridržavati, puno je lakše razgovor odraditi preko zvučnika jer držanje mobitela na uhu u punom autobusu nekad doista ne može biti opcija.
Osim razgovaranja na zvučnik, vrlo sličan efekt zna izazvati i preslušavanje glasovnih poruka bez slušalica i teško je u takvoj situaciji ne osjećati se pomalo neugodno i kao da, bez ikakve želje za tim, zadiremo u nečiji privatni prostor.