Dugi razgovori tijekom vožnje autobusom nisu rijetkost, doista je svatko od nas više od nekoliko puta svjedočio podužem, a često i glasnom razgovoru duž gotovo cijelog puta kojim smo se vozili i pritom razmišljao moramo li uistinu mi i svi ostali putnici čuti detalje rasprave.
No čini se da postoje situacije koje mogu izazvati još veće dileme od klasičnog telefoniranja. Naime, nedavno sam u autobusu doživjela situaciju u kojoj razgovor nije bio samo glasan, već se odvijao i preko zvučnika. Pa se čulo i govornika i sugovornika te tako i apsolutno svaki detalj razgovora.
Jedna je djevojka dobrih deset minuta razgovarala preko zvučnika i ja i ostali putnici bili smo prisiljeni čuti sve o čemu se govorilo i jednostavno nismo znali kamo pogledati.
Osjećala sam se kao da prisluškujem razgovor i radim nešto nepristojno pa sam stavila slušalice u uši i pustila glazbu.
Zvučnik je lakša opcija, ali je li pristojnija?
Činjenica je da je u autobusu nekad bučno, a ako je razgovor bio hitan, djevojci je možda bilo lakše pustiti ga preko zvučnika jer drugačije ne bi čula sve. I sama znam da često kada sam u autobusu slabo čujem sugovornika ako je u prometu velika buka pa najčešće moram prekinuti razgovor.
Također ako su osobi ruke pune, zaboravila je slušalice, a mora se nekako i pridržavati, puno je lakše razgovor odraditi preko zvučnika jer držanje mobitela na uhu u punom autobusu nekad doista ne može biti opcija.
Osim razgovaranja na zvučnik, vrlo sličan efekt zna izazvati i preslušavanje glasovnih poruka bez slušalica i teško je u takvoj situaciji ne osjećati se pomalo neugodno i kao da, bez ikakve želje za tim, zadiremo u nečiji privatni prostor.
