Kako uskoro moje dijete postaje školarka, tema mi je sad zanimljivija. Već ranije sam pisala o tome kako neću djetetu davati novac za kućanske poslove jer mislim da je to posve pogrešno. Ako meni nitko ne plaća da radim kućanske poslove, zašto bih ja platila svom djetetu da radi to isto? Održavanje doma obveza je svakog člana obitelji.

No, imati nešto novca za svoje potrebe je sasvim razumna stvar, čak i kod manje osnovnoškolske djece. Slažete li se s time, svakako pokažite u anketi na kraju članka. 

Džeparac pomaže djeci da stvore dobre navike u vezi novca, da nauče koliko brzo ode i koliko ga je teško dobiti. Djeca mogu naučiti štedjeti pa si priuštiti nešto veće. Džeparac je izvrsna prilika da u ranoj dobi da dobiju lekciju o posljedicama gubitka novca ili trošenja na gluposti.

No koliko dati džeparca jednom djetetu u osnovnoj školi, a koliko onom u srednjoj? I djeca na fakultetu nerijetko trebaju džeparac jer zbog studiranja možda ne stignu raditi.

Velike razlike u iznosima

Naravno da odluke o džeparcu ovise i o dobi djeteta i o vašim financijskim okolnostima. Nema nekog pravila kada djeci početi davati džeparac, a ni koliko.

Možda je djeci u prvim razredima osnovne dovoljno dati po 2-5 eura tjedno, a starijim osnovnoškolcima 10 eura. Toliko se meni nekako čini u redu.

Manja djeca su ionako u boravku u školi i imaju sve osigurano, ali 2-5 eura im omogućuje da si mogu priuštiti neku sitnicu u trgovini. Ili da na kraju mjeseca imaju 10 ili 20 eura da si kupe neku igračku koju žele.

Starija djeca nemaju prehranu u školi, u srednjoj moraju i putovati do škole pa treba voditi računa o tome. Džeparac bi trebao biti odvojen od toga, dakle bonus iznos koji si realno mogu uštedjeti i s tim otići u kino, kupiti neku igru ili pak poklon za nekoga.

Neki roditelji ne daju nikakav džeparac svojoj mlađoj djeci. Smatraju da ako im sve potrebe zadovolje, da djeca trebaju sama zaraditi za posebne želje, uz poneki izuzetak.

Što se tiče djece koja su u srednjoj školi, postoje roditelji koji daju 10 ili 20 eura tjedno, neki se pak odlučuju na mjesečne iznose od 50, 100 ili 200 eura. Uglavnom mlađoj djeci daju džeparac na tjednoj bazi, a tinejdžerima i onima na fakultetu na mjesečnoj bazi.

Pravilo je da pravila nema

Dio roditelja džeparac daje na karticu tako da mogu pratiti na što djeca troše novac, no koliko sam čula djeca to baš jako ne vole jer osjećaju kontrolu. Sasvim razumljivo. Nitko od nas ne voli da nas se konstantno nadzire i da nemamo prave na svoje male sitne i tajne gušte. S druge strane roditelji smatraju da će tako znati da djeca ne troše na cigarete ili neke druge nepoželjne stvari.

Ukratko, stvar oko džeparca je da pravila nema. Jer niti su nam svima iste mogućnosti, niti vrijednosti. Postoje stariji tinejdžeri i studenti kojima roditelji daju i po 100 eura za tankanje novog BMW-a kojeg su im kupili ili 200 eura za samo jedan izlazak.

Ja znam da to ne bih dala, ali ja se ne krećem u takvim krugovima gdje je materijalno bitno. Da se krećem, možda bih na to gledala kao nešto posve normalno.

Moje društvo nikad nije zakupilo negdje separe pa potrošilo 500 eura na piće u jednoj noći, a opet takvih imate koliko hoćete. Ja samo znam da takav stil svoj djeteta ne bih sponzorirala.

A bome ne bih ni da sjedi nekom u krilu kako bi dobila besplatno piće. Radije neka ima nešto svog novca ako se želi zabaviti. Nadam se da ću je tako uspjeti odgojiti, da ne ovisi o tuđem novcu.

Zašto dajem novac ljudima koji prose? I što dijete iz toga može naučiti?

Kako liječimo komplekse preko svoje djece? Ja preko tenisica, a vi?

Što prodaja školjaka turistima može djecu naučiti o stvarnom životu i kako im može pomoći kad odrastu?