Josipa Lisac jedinstvena je u svemu, pa tako ima i svoj specifičan način javljanja na telefon. "Bok, zadovoljna, tu sam!" javila se Josipa kad sam je nazvala u dogovoreno vrijeme intervjua. Na sličan srdačan i simpatičan način javila se i kad smo prije deset godina radile intervju. Kao i onda, i sada je slušala glazbu, koja u njezinu stanu uvijek svira, Josipa ju je malo stišala pa je razgovor mogao početi.
Dosljedna, originalna i uvijek zanimljiva, ikona hrvatske glazbe priznaje da joj je lakše odraditi koncert nego dati intervju.
Intervju iziskuje puno više vremena, a cijelo vrijeme pričaš istu priču. Zapravo ne istu priču, ali toliko sam puno pričala da zapravo bi svatko od novinara već i trebao znati jako puno pa me onda možda neke druge stvari pitati, tako da mi to malo i smeta, direktna je Josipa Lisac, rođena na Valentinovo 1950. u Zagrebu. Kada smo tijekom razgovora spomenule njezin 74. rođendan 14. veljače, kroz smijeh je uzviknula: "Jadna ja!" Josipa nema klasične proslave rođendana, ni Karlo ni ona nisu na klasičan način slavili rođendane.
Karlu i meni sve se dogodilo u veljači. Zaljubili smo se 6. veljače, to je naše privatno Valentinovo. Onda ide Karlov rođendan 8. veljače, moj je 14. veljače, a Dnevnik nam se rodio 28. veljače. Zamislite. A to nam je prvi album i sad mu je i 50. obljetnica, veli glazbenica, koja će ciklus obilježavanja 50 godina od izlaska albuma "Dnevnik jedne ljubavi" zaokružiti rasprodanim koncertom u maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova u subotu 17. veljače.
Josipa otkriva kako nema neke standardne probe za koncert, ima svoje vrhunske glazbenike koji su uvijek spremni, a i ona se za koncert sama priprema svakodnevnim upjevavanjem, pritom skupljajući koncentraciju.
Volim biti sama prije koncerta, a i inače volim biti sama, dodaje Josipa, koja jako voli i mjesec veljaču, za nju vrlo značajnu.
Ta veljača je divna! Razmišljala sam o njoj dosta, baš je posebna. Em je najkraći mjesec, pa je u zimi, pa je bijela, pa je crna, pa je sunčana i topla, pa je hladna, mrzla, svakakva je. Pa jesu li ljudi takvi? Pa jesu, slični su, energetski se to malo i poklapa, ali da je ekstravagantna, jest. I jedini je mjesec u godini ženskog roda. Baš fenomenalno! A to je znak vodenjaka.
Ja sam vodenjak, upoznala sam i druge vodenjake, a svi smo fakat različiti, i to drastično različiti. A to je znak genija, ali ne prosipa svoju pamet posvuda, govori legendarna glazbenica, kod koje je jako prisutna i intuicija. Nema sumnje da ju je intuicija pratila i prije 50 godina kada je nastao antologijski i njezin prvi album "Dnevnik jedne ljubavi". Josipa, Karlo Metikoš, Ivica Krajač i Branimir Živković znali su jedno – da taj album mora biti najbolji.
"Karlo mi je rekao: 'Dnevnik je rađen za nas'"
Karlo je bio vrhunski u svemu, s tolikom snažnom energijom, s tolikom ljubavi, s takvom strašću, zanosom, to je zapravo neopisivo. I šarmirao je sve oko sebe, svi smo bili u sjajnoj energiji. Ja sam samo mislila o tome kako hoću imati super album, a kako doći do super albuma? Znala sam da je teško, ali gledala sam taj ogroman rad i tu volju, ona se vidjela, kao da je bila zamotana u auru tog zanosa, strasti... Svi smo osjetili tu energiju, ali ja kao da sam je i vidjela.
Sve su mi se Karlove pjesme sviđale. Da on ne znam koju pjesmu napravi, meni je to sve bilo fantastično. Ivica je svaki dan dolazio sa svojom velikom torbom punom papira, on piše, križa, ludnica. Brane onak' sjedi, sluša, misli si... Slušala se muzika, slušalo se ono što se stvara, slušala se druga glazba, cijelo je vrijeme bila glazba s nama u društvu, i to glasna. Galamilo se, to je bilo fenomenalno. Ja sam i nešto kuhala, iako nisam još bila kuharica neka, pilo se, veselilo se, slavilo se. Snimanje albuma tek je bilo počelo, a već se slavilo. To je bila lijepa radna atmosfera.
Svi su željeli najbolje, a kad nešto toliko želiš, onda to i ostvariš. Kad je album bio gotov, Karlo mi je rekao: 'I ako se to nikome ne svidi, to je rađeno za nas i stavit ćemo ploču iznad klavira i to je naše.' A sve se dalo da se to svidi i drugima jer ako vjeruješ u to što stvaraš, stojiš iza toga i poklanjaš to kao dar drugima.
Hoće li i koliko će to drugi prihvatiti, razumjeti i voljeti, to je druga strana. Ja to sada, nakon ovih 50 godina, mogu reći i to kažem na sceni, da nije bilo vas koji ste sve to razumjeli, a tu se nadovezujem i na kasniji rad, da nije bilo vas koji ste to prvo prepoznali, pa ste tolerirali, jer je bilo drugačije, pa ste to zavoljeli - da se to nije dogodilo, priča bi bila drugačija.
Koliko su važni svi ti ljudi koji su 'Dnevnik jedne ljubavi' prihvatili i zavoljeli, ispričala nam je Josipa Lisac, čiji je prvi album i danas aktualan. Čak je i u vrijeme korone prepoznala aktualnost stihova pjesme "O jednoj mladosti". Imala je 22 godine kada je otpjevala tu veliku, moćnu pjesmu. Jednu od najznačajnijih i najvećih svih vremena u hrvatskoj glazbi, i najljepših, dakako. Točno 14 dana nakon što je navršila 23 godine, izišao je album "Dnevnik jedne ljubavi".
To je bilo baš u vrijeme korone kad je svijet stao. Nazvala sam Ivicu i rekla: 'Jesi li ti ikad razmišljao o toj mrtvoj rijeci? Daj ti meni reci kako izgleda ta rijeka, ta slika.' Poput mrtve rijeke svijet teče bez svog cilja – pa to je strašno.
Većinu ljudi jako dira 'i u mraku katkad nikne divan cvijet'. Znači, to je ta ogromna nada koju svi mi tražimo, koju trebamo. Nada je vjera, živiš i nadaš se boljem. 'Možda, tko zna, jedna od sretnih, jedna od tisuću, bit ću baš ja', u tim se stihovima mnogi vide, otkriva. Pjesma "O jednoj mladosti" pruža glazbenu slobodu pa je Josipa, kako kaže, može pjevati onako kako želi.
Ime albuma "Dnevnik jedne ljubavi" smislio je Ivica Krajač, a Josipa priznaje kako joj isprva nije sjeo. Zvučao joj je preozbiljno, prejako, dok je Karlo vikao: "Genijalno, genijalno!"
Ljubav je velika stvar, to trebaš doživjeti, a ja sam bila jako mlada. Ivica je rekao: 'Znam, Josipa, to ti sad malo čudno zvuči, ali vidjet ćeš za nekoliko dana, to sve sjeda.' I fakat, sjeo mi je, priznaje. I Ivica i Karlo bili su veliki vizionari, stvarali su pjesme da budu dobre i za sutra i za sva vremena.
Za cijeli album "Hoću samo tebe" iz 1983. povjerenje je dobila Alka Vuica, a s nekoliko tekstova sudjelovala je i na albumu "Boginja" iz 1987., od kojih je "Gdje Dunav ljubi nebo" najljepši. Alka je napisala i pjesmu "Danas sam luda", koja je postala svojevrsna ženska himna, pušta se na tulumima, mladi je vole.
Sjajno! To je ženska priča, sažima Josipa. Posljednja je suradnja na pjesmi "A gdje si ti", za koju je Alka napisala tekst, a Josipa je sama napisala glazbu.
Svim tim albumima bilo je potrebno vrijeme, a nije ni 'Dnevnik' bio najbolji te godine kad je izišao. Trebalo je to shvatiti i razumjeti ili možda da se pomire neke slabosti kod mnogih ljudi koji nisu razumjeli zašto je to tako dobro, kaže.
"A što sad hoćeš, da se sjete svake tvoje pjesme?"
Legendarna umjetnica glumila je i u nekoliko filmova, između ostalih u biografskoj drami "Wallenberg: A Hero's Story" iz 1985. američko-jugoslavenske produkcije s Richardom Chamberlainom. U njemu je glumila mađarsku špijunku te je otpjevala pjesmu "Stormy Weather" s mađarskim akcentom, a za nastanak tog filma o švedskom diplomatu Raoulu Wallenbergu, koji je u holokaustu spasio tisuće života, zaslužan je bio Branko Lustig.
Josipa vrlo često obilazi koncerte svojih kolega, za nju je to iskazivanje poštovanja prema glazbenicima koji ovdje žive i stvaraju.
Dapače, naročito mladi glazbenici koji stasaju, baš me zanima kako se formiraju, što se i zna, da podržavam druge glazbenike. Kad sam Remi iz Elementala rekla da je bila divna na koncertu u Tvornici kulture, nastao je tajac, a onda je rekla 'Pa zašto ja to ne znam?' jer nije znala da sam bila prisutna na koncertu.
Kolegama koje dobro poznajem prije njihova koncerta javim se cvijećem, nekom karticom, pozdravimo se. Ja imam smireni ego, znam tko sam i kaj sam, i kaj imam i kaj sam napravila. Tako da nema potrebe da sam zavidna, nego se veselim tuđem uspjehu. Drago mi je i želim da naše društvo ima što jače i što bolje glazbenike, poručuje.
Omiljeni hobi golf morala je na neko vrijeme ostaviti po strani jer se već duže vrijeme bori s išijasom.
Nisam ja još izliječena. Sve se čudim koliko to traje, pa zašto. Ma dobro, imala sam dvije greške tijekom ovih godinu dana kad se vratilo na početak jer sam mislila da sam već ozdravila. Normalno se ponašam, sve super, kad ono opet bol, vriskovi, noževi kroz noge i onda opet sve na početak. Moram se paziti, govori pjevačica, koja pozornicu doživljava kao – svečanost. To se vidi i po njezinu jedinstvenom modnom izričaju.
Pozornica je mjesto na kojem se ti otkrivaš, pokrivaš, gdje donosiš sebe, pokazuješ se glazbeno i vizualno. Upravo na pozornici ljudi će te najviše i prepoznati, kroz mnoge detalje. To je poštovanje prema samoj sceni, prema sebi i tim divnim ljudima koji su došli. Ja želim izići na scenu da vas zaintrigiram, ako vas baš ne oduševim. Neću možda oduševiti sve, ali ću sigurno sve zaintrigirati, to je još jače. Kad nekog zaintrigiraš, onda tu postoje i misli, nekakva razmišljanja. Slika koju pokazuješ, i ona govori o tebi, ona je isto tako identitet kao i glazba.
Kad odeš, ljudi se sjete tvojih pet-šest pjesama. A što sad hoćeš, da se sjete svake? Ne, ja to ne želim niti to tako hoću jer nisam tako pohlepna, ali je lijepo kad imaš neke lijepe i vrijedne pjesme, evergreene koji su svevremenski, smatra. Jedna je od Josipinih svevremenskih pjesama i "Oluja", koju je 1970. izvela u Opatiji. To je bila jedna od prekretnica u njezinoj karijeri, a kao 20-godišnjakinja već je intrigirala svojim modnim stilom. Došla joj je ideja da joj za taj nastup slikar oslika haljinu.
Pa, to baš i nije uobičajeno. Došla sam do Nebojše Uglješića i on mi je oslikao haljinu u toplim rembrandtovskim bojama, samo sam bila malo razočarana jer mi ju je premalo oslikao, mogao je malo više. Haljina je imala visoke proreze na nogama, a dolje sam imala rimljanke, i to je bilo prvi put da nemam čarape jer ja uvijek imam čarape.
Onda, recimo, ja imam 18 godina, to se moja sestra Mirjana uvijek sjeti, izvodila sam pjesmu 'Što me čini sretnom', a ja si razmišljam da imam, kako su to uvijek zvali, malu crnu haljinu. Nisam ja onda još znala kaj znači mala crna haljina. Bila sam i malo bucmastija, međutim ja ću imati nešto što nitko nije imao, a to su deblje crne čarape.
Sve žene nosile su najfinije, tanke najlonke, a ja nosim debele crne čarape, a nisam znala da će jednog dana doći čarape od 40, 50 dena, ali osjećala sam, sviđala mi se ta slika, prisjetila se modna vizionarka. Hrabrosti joj nikada nije nedostajalo, što je bilo luđe, to joj se više sviđalo.
"U 23 sata moram biti u top-formi"
Kasnije ću upoznati famozne dizajnere koji su slično razmišljali, počevši od Mile, Alana, Staše, Ide... To su bili dizajneri koji su radili malo drugačije. Miline frizure koje sam nosila bile su fantazija, dodaje Josipa Lisac, koja je od 11. do 16. godine pjevala u zboru kod Dinka Fija, njezino je djetinjstvo cijelo bilo glazba. Sa zborom su 1962. osvojili Grand Prix u Lilleu u Francuskoj, a što je opet bila i nagrada za sudjelovanje na svim važnim glazbenim događanjima u Europi. Svi su bili perfektni pjevači i imali fantastičan glas.
Vladala je izuzetno snažna disciplina s kojom smo se mi djeca dobro nosili. Svatko od nas bio je svjestan da mora čuvati glas. Nije bilo puno pohvala, bilo je primjedbi, međutim danas kad se vratim na to razdoblje, shvaćam da nisam bila odgajana na pohvalama koje će me jako veseliti, niti na primjedbama koje će me jako rastužiti, već sam ja trebala razviti vlastito mišljenje o tome kakva sam, veli umjetnica, koja nije jutarnji tip. Predvečerja su joj lijepa i tad joj je kreativnost najjača. Voli spavati dokasna, to su joj malo donijeli i njezina profesija i stil života, a nije noćna ptica.
Pogotovo ljetni koncerti koji počinju u 21 sat jer je dan duži, a moji koncerti traju dva, dva i pol sata. Znači, ja u 23 sata moram biti u top-formi. A onda dok sve završi, dok se odmorim, dok se pozdravim s nekim ljudima, dok odem u hotel, bude jedan, pola dva. Ja se ne mogu onda probuditi u osam sati, moram duže spavati, moram odspavati devet sati, pa tek kasnije dolazim k sebi, kaže glazbena diva, s kojom smo se dotakli i teme ženske snage i emancipacije, ali i svojevrsne nepravde u podjeli spolova.
Napravljena je velika nepravda čovječanstvu onog časa kada je podijeljen svijet na slabiji i jači spol jer žena je ta koja je snažna, ona je svemoguća, a muškarac je taj koji je pun zatomljenih emocija, od kojeg se uvijek tražilo da bude snažan, mačo men.
Zato i jest kaos u svijetu, zato se i događaju sve te slike koje možemo vidjeti i sva ta agresija koja dolazi iz slabosti. Svaka agresija, sve zlo dolazi iz slabosti. Stvari su zbrkane, otkad svijet postoji, nisu postavljene kako bi trebale biti. Žena se izuzetno snažno borila za svoja prava i ta borba još uvijek traje. Je li žena zadovoljna? Pa, možda i nije. Ali teško je stići do pravde i skupa joj je cijena.
Ali u toj cijeloj borbi, koja je i bila potrebna, negdje se možda i malo pretjeralo, naročito kod mlađe generacije, da danas nedostaje ženstvenosti.
Malo se izgubila elegancija, ponašanje kroz osmijehe žena, da te muškarac primi za ruku, da te osvoji. To možda zvuči malo i staromodno, a nije staromodno, nego je romantično. Meni je lijepo vidjeti divnu ženu koja je njegovana, koja zna lijepo razgovarati, koja ima lijepe manire i osmijeh, naročito ako se predstavlja javno, a to vrijedi i za ženu koja se predstavlja privatno.
Svaka od nas žena može posvetiti neko vrijeme sebi. To ovisi o njezinoj organizaciji i volji, o tome kako razmišlja, sve se može kad se hoće, ispričala nam je Josipa, koju žalosti kada vidi mlade koji ne vode računa o sebi jer se i nezdravo hrane, a i odrastaju u grubim vremenima.
Grube su možda i obitelji u kojima odrastaju. Tim mladima možda će trebati malo više vremena da se sami sa sobom nađu. I jedu sve i svašta, netko tko je više u zdravoj prehrani znat će odabrati, ali djevojka od 18, 19 koja je još uvijek u osjetljivim godinama, možda će joj trebati puno više vremena i pažnje. Ja bih najradije njima pomogla, ja ih ne bih osuđivala, nikako, jer to bi bilo nepravedno.
U školama bi trebao postojati predmet na kojem bi se posvetilo vrijeme njima, sa psihološkim pristupom. Ne znam kako bi se taj predmet zvao, ali bilo bi idealno da se na njemu posvećuje vrijeme svakom od njih. Da svatko od učenika može govoriti iz kakve obitelji dolazi, s kim se druži, što mu smeta, ima li prijatelje, kako se hrani. Tako se može pomoći, smatra Josipa Lisac.