Bestseler kuharica Suzy Josipović Redžepagić zapravo se trebala zvati "Moja mama najbolje kuha", ali je naziv bio predugačak pa ga je Suzy sa svojim izdavačem skratila na "Mama zna" jer mama – uvijek, najbolje zna. Krajem prošle godine izišlo je prošireno i dopunjeno izdanje Suzyne prve kuharice iz 2011. s 500 slanih recepata, a nova sadrži malo manje od 700 recepata.
Suzy Josipović Redžepagić nije bio problem skupiti ih gotovo 700 jer su to recepti za jela koja i sama priprema. Većina recepata je od njezine mame i bake, kao i Suzyni koje je naučila, pokupila, prepisala tijekom godina, naravno, prilagodila i doradila na svoj način. Prva kuharica izdana 2011. godine nastala je tako što je Suzy napisala kuharicu prvenstveno svojim kćerima, da im ostavi sve recepte na jednom mjestu, a onda je došla ideja da izda i kuharicu s kojom će pomoći mnogim mladima koji tek počinju kuhati.
Volim pisati recepte i to redom kako i pripremam jelo, da su čitljivi, jednostavni i precizni, lako shvatljivi i da ih svatko može pratiti i pravilno prirediti jelo, to je najbitnije. Podjednako volim pripremati i slano i slatko. Naravno da više radim slano jer slatko pokušavam što manje jesti, obožavam ga, ali ono u mojim godinama nosi i višak kilograma, smije se Suzy. Njezina obitelj voli razna jela, svatko preferira nešto drugo, a ona im kao zlatna ribica ispunjava želje pa cijeli život kuha po nekoliko jela dnevno.
Razmazila sam ih, priznajem. Iskreno se nadam da će sve tri moje kćeri jednog dana kuhati barem kao ja, a najmlađa Tara već sad savršeno kuha. Posljednju godinu dana provela je na studiju u Madridu pa je živeći daleko od mame i sama svakodnevno bila primorana kuhati, što je fenomenalno jer je počela ozbiljno kuhati. Za Hannu i Saru još ima vremena, bar se nadam. Sarah ima sreću jer njezin suprug Jan voli kuhati, otkriva Suzy, čija je kuharica ustvari omaž njezinoj mami Nadi, otuda i naziv "Mama zna". Ona je bila Suzyna najbolja prijateljica, najbolja mama na svijetu, i sve što je u životu naučila, naučila je gledajući i slušajući nju, ističe. Preminula je 2007. od raka dojke sa 67 godina.
"Mama me i dalje čuva i pazi"
Mamu svakako treba slušati, i što se kuhinje tiče i općenito života, smješka se Suzy pa nastavlja:
Pamtim mamin ajngemahtec, pohance, faširance, jetrica na luku ili češnjaku, sarmu, punjenu papriku, pire, francuski krumpir, baklavu, rolad, biskvit u zdjeli, bajaderu, limun-šnite... Sva njezina jela bila su mi preukusna i prefina, ali u mladosti me kuhanje i nije pretjerano zanimalo, tek kad sam morala početi kuhati, javila se moja zainteresiranost.
Moja je mama za mene bila zakon. Danas sam ovakva samo zahvaljujući njoj. Osim što mi je dala život, dala mi je samopouzdanje, samosvjesnost, hrabrost, znanje, omogućila mi obrazovanje, štitila me, pazila i podržavala uvijek i u svemu. Nažalost, prerano sam je izgubila, otišla je premlada, i to taman kad je trebala početi uživati u mirovini i plodovima svog rada, posvetiti se sebi, ispričala nam je Suzy, koja se i dandanas, skoro 17 godina od majčine smrti, budi i liježe s njom.
Ona je u svakoj mojoj sekundi života sa mnom. Fali, jako fali jer stalno mislim da je sad bar ovdje da ovo vidi, doživi, kako bi uživala s mojim unucima, svojim praunucima. Kad god trebam bilo koju vrstu pomoći i podrške, kažem 'mama pomozi…' I uvijek pomogne. Postoji ta neka veza. Čuva me i pazi i dalje... Uvijek.
Ja sam od onih koja stalno i priča o njoj, iako je više nema. Prepričavam naše dogodovštine, svakodnevno pričam o njoj. I ja i moji. Tu je, s nama, kaže Suzy, koja zbog genetske predispozicije redovito ide na kontrolne preglede i mamografiju. Ovaj tjedan ide k svojoj prijateljici doktorici Vesni Ramljak na kontrolu, mamografijiu i ultrazvuk.
Moramo se redovito kontrolirati jer jedino tako sami sebi možemo pomoći. Karcinom, ako je na početku otkriven, ima šanse za izlječenje.
Nažalost, većina nas žena sebi je na zadnjem mjestu. Djeca, suprug, posao, kuća – sve je bitnije od nas samih, mi smo si zadnje. Svakako trebamo raditi na osvještavanju žena da same sebi budu bitnije – zdrave, fit i sretne. Tek takve smo dobre i sebi i drugima, poručuje.
Svojem prebogatom životopisu Suzy Josipović Redžepagić, kao vrsna organizatorica i magistrica ekonomije, prije jednog desetljeća dodala je i pokretanje vrlo uspješnog Food Film Festivala Zagreb, koji ove godine ima svoje deseto izdanje. Suzy se nada da će biti stvarno jubilarno i posebno, najbolje dosad! I da će ga vratiti u samo srce grada Zagreba jer koliko je Tuđmanac simpatičan park, ipak nije u centru. Food Film Festival gradski je festival, zamišljen da bude i šetnjica i domaćim i stranim turistima te da pruža gradski sadržaj više te tako obogaćuje kulturnu i turističku ponudu grada. Stvarno je fora moći u centru grada sjediti i ležati na dekici i gledati besplatan film, odmarati se, spavati, družiti se, plesati i pjevati.
Mene nakon svakog Food Film Festivala, koji je godinama bio na Zrinjevcu, pitaju zašto takvo događanje ne traje mjesecima jer je takvo nešto potrebno svima.
Glazbeni paviljon na Zrinjevcu i zamišljen je da se s njega ori glazba, da građani plešu i zabavljaju se. Dosta nam je politike, lošeg standarda, bolesti, poplava, potresa, korone, treba nam zabave, smijeha, plesa i druženja, treba nam lijepih trenutaka koje ćemo pamtiti.
U Zagrebu postoji čak 26 'zaštićenih parkova' čije su cijene najma ogromne i nerealne. Jedino kad je advent oni se normalno koriste i tada nisu 'ugroženi', a za sve ostale programe itekako su 'ugroženi' i neshvatljivo skupi. Takva pravila i nerealne cijene treba mijenjati jer parkovi su tu zbog ljudi, a ne prvenstveno zbog obavljanja nužde pasa. Ljudi koji žive u centru i smetaju im takva događanja i programi trebaju živjeti u mirnijim kvartovima, a ne u centru. Svaki grad ima svoje centralne parkove s nizom programa, festivala i događanja poput Hyde Parka, Victoria Parka ili Brockwell Parka u Londonu, Central Parka, Randall's Island Parka ili The Great Lawn u New Yorku. Vrijeme je da i Zagreb postane svjetski grad po kulturnim, društvenim i zabavnim događanjima, smatra.
Mišo Kovač i Đorđe Novković kao kućni prijatelji
Kao organizatorica brojnih i raznih događanja i žena bogatog društvenog života, zanimalo nas je i kako je proživjela razdoblje pandemije, što joj je tijekom tog vremena najteže palo.
Iskreno – gotovo ništa, mladima je najteže padalo biti izoliran, u kući. Volim biti kući, uvijek imam nekog posla, dan bi mi mogao trajati barem duplo i još uvijek bi mi bio kratak. Uz moje najslađe unuke, moju veliku obitelj, kuhanje i pisanje kuharica, uz moje obožavane knjige, filmove, glazbu... meni stvarno nikad nije dosadno.
Gori mi je bio potres. To me stvarno zdrmalo, jako osjećam potrese i osjetim ih intenzivnije od drugih, a nažalost bili smo baš blizu epicentra, tako da nije bilo nimalo ugodno. Znam da nisam jedina i da su nažalost mnogi puno gore prošli od mene, suosjećam s njima, ali stvarno – ne ponovilo se, govori rođena Zagrepčanka.
Njezin otac Zdravko Josipović 1971. godine osnovao je diskografsku kuću Suzy, koju je nazvao po njoj, svojoj najstarijoj kćeri. Stoga je Suzy cijeli život u nekom showbizzu, prvenstveno zbog oca, zahvaljujući kojem je još kao mala upoznala cijelu tadašnju showbizz scenu.
Nisam bila opterećena s tim, poznati ljudi svakodnevno su mi bili kući, shvatiš da su svi isti, da to apsolutno ništa ne znači. Ili su super likovi ili su egotripovi koji vole samo sebe, kao i svi drugi ljudi, uvijek ti je netko simpatičniji, a netko nije. Mišo Kovač uvijek mi je bio top, njega sam najviše voljela, Čobi (Proarte) pekao je najbolje palačinke, Đo Maričić Maki uvijek mi je nešto donosio s putovanja, kao i Mišo. Đorđe Novković i njegova obitelj bili su nam najbliži, najviše smo se s njima družili, Boris i sestra i ja stalno smo se kao klinci igrali zajedno. Dolazili su nam Bojan Kodrić, Drago Diklić, Duško Lokin, Kićo Slabinac... Mogla bih tako nabrajati, otkriva Suzy, koja svoje djetinjstvo opisuje prekrasnim.
Što je starija i što više gleda sadašnja odrastanja djece, shvaća koliko je sretna što je njezinoj generaciji bilo tako lijepo, ali ujedno je i nesretna jer djeca danas žive poluživote, digitalno, umjetno i uz ekrane umjesto u prirodi, u parkovima, na ulici, u druženjima.
Voziti bicikl, role, pikulati se, igrati košarku, skrivača, školice, hula-hup, brati/krasti šljive ili trešnje po kvartu, brati cvijeće, ići u izviđače, planinare, ferijalce, hodati po planinama, ići na izlete iznenađenja, paliti logorsku vatru, polagati razne vještine, snalaziti se u prirodi, postavljati šator, kuhati u prirodi... Sve je to itekako imalo svoje čari. Uvijek govorim djeci – škola ulice i druženja najvažnija je škola da se znaju snaći dalje u životu. Mislim da sadašnjim generacijama itekako fale takva iskustva i istinska, a ne digitalna druženja.
Današnja tzv. influensanja, naslikavanja i selfiji iskrivljuju vrijednosti, sve su pobrkala. Čudim se o koliko stvari nemaju pojma, ne znaju ništa što je bilo prije, prate samo ono što je momentalno u trendu, nemaju nikakva istinskog iskustva. Imam osjećaj da smo mi ipak imali puno šire obrazovanje i interes. Devedesete? Ja bih rekla prije osamdesete. To su bile najljepše godine, zasigurno. Vjerojatno ću izdati i tu 'spice kuharicu' o tim ludim osamdesetima u Zagrebu. A devedesete, ipak smo osjetili tu ratnu Hrvatsku, ali i o njima bi se itekako moglo pisati. Trudili smo se i uspijevali ipak nešto raditi i živjeti, ispričala je Suzy, koja je kao srednjoškolka išla u Primijenjenu umjetnost, pa u Kulturu i umjetnost, svaki je dan prolazila i pila kave i kave i u Kavkazu i pred Zvečkom, ružila po Sceni, Ritzu, Big Benu, Saloonu, Zebri, odnosno Kulušiću. To su ujedno bili i počeci njezina bavljenja manekenstvom i modelingom. Puno se radilo na prostoru cijele bivše Jugoslavije, bilo je zanimljivo i isplativo. Znala je u jednom danu imati i dvije revije na dvije različite lokacije i dva snimanja.
Stvarno sam puno radila tada. Neki put imala sam osjećaj da virim iz paštete, koliko reklama... Prekrasan period mog života, izvrstan izvor zarade uz školu i fakultet. Kupila sam si i prvi auto – Yugo 45, poslije Renault 5. Bila sam ponosna na samu sebe jer sam štedjela i sama kupila auto, ističe. Ipak, najponosnija je na svoje tri kćeri, Saru, Taru i Hannu, a već 28 godina u sretnom je braku s Narcisom Redžepagićem.
"Ponosna sam na svoje kćeri, vrlo ponosna"
Znate, sve u životu prođe, jedino tko ostaje s vama, uz vas i poslije vas su vaša djeca. To vam je jedina istinska prava vrijednost, dio vas koji nastavlja živjeti i iza vas.
Sretna sam što imam svog Sarajliju pa kako bude, bude. Uvijek razmišljam samo o danas, što će biti sutra – tko zna. Moja kućica moja je mirna luka, ali ne kućica kao kuća građevina, već kao ukućani, moji najbliži u meni najljepšem i najtoplijem mjestu na svijetu – mom domu, govori.
Kćeri su išle majčinim stopama i odlučile se za studij ekonomije, jedino je još Tari preostao magisterij. Sve su izvrsni organizatori, što i dokazuju organizirajući svoje evente, Hannan i Tara Beats&Bites festival za mlade, na svakom festivalu imaju i svoju kućicu Tipsy, a Sarah s Place marketom na Dolcu i Pazaru te Split springom. Također uz mamu rade sve projekte, biraju filmove, izvođače, DJ-a za Food Film Festival, dogovaraju sponzore i pokrovitelje, razvijaju nova događanja, evente, rade na portalu Wall.hr, a mami pomažu organizirati i njezine kulinarske radionice.
Nikad ne bih nijednoj od njih nametala svoje želje. Što god žele u životu, ja ću ih podržati. Ponosna sam na njih, vrlo ponosna. Ne brinem se za njih, znam da vole, žele i znaju raditi i sigurna sam da će se snaći u životu i raditi ono što ih najviše veseli, dodaje. Nakon radne godine ljetni odmori najdraži su im u Šibeniku i na Palmižani, u koju je zaljubljena cijela Suzyna obitelj, kao i u njihova prijatelja Đenku, jedinog stanovnika tog prekrasnog otočića.
Ljetujem u Šibeniku i obožavam ga, pruža sve što jedan gradić na moru treba imati. U posljednje je vrijeme procvjetao, što kulturološki, društveno, što gastronomski, ali svake godine posjetim i najljepše mjesto na svijetu, raj na zemlji - Palmižanu, i tako posljednjih skoro 30 godina.
Volim more i volim biti u moru, voljela bih ostarjeti uz more. Ono mi daje nadnaravnu mirnoću i spokoj, a ujedno i snagu i energiju. Za mene ne postoji ljepši prizor od pogleda na more, poručuje Suzy, koja je prije pet godina postala baka, njezina najstarija kći Sarah mama je dječaku Maku i djevojčici Leni. Biti baka opisuje kao najljepši osjećaj na svijetu.
Ne zna tko nije doživio. Sad mi je jasno koliko me voljela moja baka. Možeš razmaziti unuke kako hoćeš, dati im ogromne količine ljubavi, ispunjavati im želje i željice, igrati se s njima i zaroniti u njihov bezbrižni dječji svijet. Ta količina ljubavi s kojom me ispune, nadnaravna je. Obožavanje nije dostatna riječ za taj osjećaj bezuvjetne ljubavi.
Vlastita su djeca i ogromna odgovornost, biti baka puno je bezbrižnije i ljepše. Leni je navršila tri godine, jako je mazna i umiljata, voli bebe i stalno imitira svoga brata.
Sve što radi stariji brat, radi i ona. Ako on skače, i ona skače, ako on hoće voziti romobil ili bicikl, i ona hoće i može, jako je spretna. A Mak je čudo, s četiri i pol godine čita, piše, prekrasno crta, zbraja i oduzima, skija, vozi skejt, bicikl s dva kotača, pliva, roni... Stvarno je vrlo inteligentno i spretno dijete, mala radoznala spužvica koja sve upija i pamti. Obožavamo igrati Hop, hop, Čovječe ne ljuti se, Memo, Domino, Pogodi tko sam, skrivača, badminton, tenis... Nikad nam nije dosadno! otkrila nam je Suzy. Godine donose svoje, pa otvoreno govori i o menopauzi te kaže kako ne zna zašto bi menopauza bila tabu-tema.
Normalno je da žene nakon pedesete godine ulaze u menopauzu, isto kao što i muškarci ulaze u andropauzu. Osim tih simptoma menopauze, meni su godine ionako samo broj, ja sam u glavi još uvijek tridesetogodišnjakinja. Stanje uma je najbitnije. Razmišljam kako još puno toga trebam napraviti u životu, a ne kako sam već na izdisaju, na smiješkom poručuje Suzy, koju 2023. nije mazila te je imala problema sa zdravljem.
Prošla godina donijela mi je herpes zoster, slomljenu nogu, operaciju slijepog crijeva, kašalj kao simptom lijeka za tlak... Stvarno previše toga. Treba slušati svoje tijelo, ono nas upozorava, kaže - dosta, uspori... Nadam se da ću u ovoj godini biti zdrava i imati puno više energije, kaže Suzy Josipović Redžepagić.
Fotografije snimljene u hotelu Capital Zagreb (Amadria Park).
Matija Vuica: "Za svojih 65 godina užasno sam vitalna, a teški životni trenuci - sve je to prebrodivo"
Daria Lorenci Flatz: "Suprug Emil i ja smo suborci, ne mogu zamisliti da mi itko bude bliži u životu od njega"
