Nisu izostale ni reakcije vokalnih stručnjaka i profesora pjevanja koji su se složili kako je nepravedno izostavljena s liste na kojoj joj je definitivno mjesto. Celine ima sve - i tehniku i emociju. Nevjerojatnom lakoćom kontrolira svoj glas i vlada pozornicom.
Koliko je voljena i važna u glazbenoj industriji moglo se primijetiti i u veljači ove godine kada se, kao iznenađenje večeri, pojavila na dodjeli Grammyja kako bi uručila najvažniju nagradu za album godine.
Pjevačicu koja se prije nekoliko godina povukla iz javnosti zbog borbe sa sindromom ukočene osobe, rijetkim neurološkim poremećajem, na pozornicu je dopratio sin Rene-Charlesa, a cijela dvorana Crypto ustala se i zapljeskala joj uz ovacije.
Celine Dion rođena je 30. ožujka 1968. godine u kanadskom gradu Charlemagneu, kao najmlađe od 14 djece u siromašnoj, ali složnoj obitelji koja joj je oduvijek bila potpora u ostvarivanju snova.
Roditelji su joj ime dali po pjesmi francuskog glazbenika Huguesa Aufraya snimljenoj dvije godine prije njezina rođenja, ni ne sluteći da će glazba obilježiti njezin život. Od malih nogu voljela je pjevati i jasno govorila čime se želi baviti. Imala sam samo jedan san. Željela sam biti pjevačica, kazala je.
Imala je 12 godina kada je uz pomoć majke Therese i brata Jacquesa napisala i snimila svoju prvu pjesmu "Ce n'était qu'un rêve". Jacques je snimku poslao kanadskom glazbenom producentu i menadžeru Reneu Angelilu. Rene je priznao kako nije odmah poslušao pjesmu, sve dok ga nije nazvao Celinin drugi brat, Michel. Ostao je zapanjen i odmah ugovorio sastanak s pjevačicom u usponu, u želji da čuje kako pjeva uživo.
Kada sam zapjevala, počeo je plakati, opisala je Celine trenutak u kojem je, zapravo, započela njihova suradnja. Ona je željela biti zvijezda, a ja sam je želio pretvoriti u zvijezdu, ispričao je Rene koji je tada preuzeo vođenje njezine karijere i vjerovao u njezin uspjeh do te mjere da je podigao hipoteku na svoju kuću kako bi financirao njezin prvi album "La voix du bon Dieu" izdan 1981. godine.
Rizik se isplatio jer je album postigao velik uspjeh u Kanadi, a ubrzo je krenulo i osvajanje francuskog tržišta. Potom je, kao predstavnica Švicarske, 1988. sudjelovala na Eurosongu i osvojila ga pjesmom "Ne partez pas sans moi".
Na pitanje je li spremna na nastavak karijere i donošenje odluka bez Renea, iskreno je odgovorila: Imam li izbora? Nikad niste spremni na ovakvo nešto. Bez obzira na to što to iščekujete, kada vas udari niste spremni.
Nekoliko tjedana kasnije, ispoštovala je posljednju želju svog voljenog supruga i vratila se na pozornicu, a zbog jedne koju mu nije uspjela ispuniti zauvijek će žaliti: Želio je umrijeti na mojim rukama. Ne mogu živjet sa žaljenjem, ali zbog ovog žalim. Nije umro na mojim rukama. Ali bio je u mom srcu.