"Nije svađa. Nije svađa. Nije svađa. I to nije normalno. Ljudi u svađi raspravljaju, kažu jedni drugima i neke teške stvari, ali u toj su borbi ravnopravni i imaju jednake šanse da jedno od njih bude u pravu."
Ovako se odvija monolog u glavi glavne junakinje knjige Marine Vujčić Sigurna kuća nakon što joj majka odbije pružiti utočište od nasilnog muža, uvjeravajući svoju kćerku da je svađanje nešto sasvim normalno u braku. Samo što svađanje nije uvijek samo svađanje, rasprava oko stvari.
"Svađanje" u kojoj jedna strana dominira, dok se druga umanjuje i strahuje zove se zlostavljanje.
Zlostavljanje ne mora ostaviti modrice. Zlostavljači to znaju. I sve su bolji u prikrivanju tragova. Sve ih manje udara žene tamo gdje se vidi ako netko slučajno navrati kod njih doma. Poneki nikad ne udare, ali njihove žrtve svejedno krvare. Iznutra. Tako da samo žrtva to osjeća, ali da nitko ne vidi. Da se može uvjeriti druga strana da je sve to samo u njezinoj glavi.
Zlostavljanje ne možeš sasvim točno odrediti, i u tome je problem za žrtvu. Za zlostavljača je to pak prilika. Jer znamo da nije svaka uvreda i svaki loš komentar odmah zlostavljanje. Kao što se ni kanta ne napuni ako u nju ubaciš samo jednu vrećicu, nego tek kad je tih vrećica puno. A onda se prepuni, pa ljudi okrenu glavu od kante jer im smrdi. Tako se nekako dogodi žrtvama zlostavljanja.
Niz pokušaja da uniziš drugu osobu jest zlostavljanje.
Kravo, smeće, glupačo, luđakinjo, u nizu su zlostavljanje. Posebice ako ti to govori smireno, ako ti to govori pred djetetom. Jer ne smiješ reagirati na to burno. Ako reagiraš, eto, ista si kao i on.
Daješ mu priliku da ti uzvrati još jače, da ti u krajnjoj liniji zaista dokaže da si ti problem ili da je to bila samo svađa. Pa i ti si uzvratila, zar ne?
Svaka je ružna riječ kao odlomljena krhotina na šalici. Možda samo ti primjećuješ tu novonastalu grešku na šalici jer samo ti iz nje piješ svakog dana, ali to što je nitko drugi ne vidi ne znači da je nema.
Zlostavljanje je i kad ti kaže da ne možeš van. U nekoj odjeći. U nekom trenutku. S nekim.
Zlostavljanje je kad ti kaže da ne moraš raditi samo da bi postala materijalno ovisna o njemu, da bi ti nakon toga nabijao na nos tko zarađuje. Ili ti uskraćivao stvari.
Zlostavljanje je kad te i ignorira, dok druge percipira.
Zlostavljanje je provjeravanje tvog telefona ili tvoje torbice.
Zlostavljanje je puno toga čega se i ne mogu sjetiti, a što žene prolaze iza svoja četiri zida. Iza tih zidova ponekad se odvija drama na kojoj bi pozavidjeli filmski scenaristi, iako susjedi ništa ne znaju. Možda su čuli neko "svađanje", ali to ih ne brine. Posebno ako u tom stanu živi neki fini krasan gospodin, baš kao i ovaj iz Marinine knjige. Sa svima je drag, sve pozdravlja, divan čovjek.
Zašto svaka druga izjava susjeda raznih ubojica i drugih kriminalaca bude Pa bio je baš miran i tih čovjek. Kako to da se uvijek svi iznenade? Kako da baš ti dragi ljudi odjednom polude pa ubiju ženu ili cijelu obitelj? Može biti da baš nisu bili dragi, samo vi to niste znali.
Jer je svaki susret sa susjedima bila svojevrsna predstava. A dramaturški zaplet odvijao se tek za odabranu publiku. Vi niste ta publika. I nemate pojma da se predstava uopće i dogodila.
Ako pogledate statistiku, čini se da muškarci ubijaju žene kao muhe u našoj zemlji. I nijednom od njih ne znamo ime, ne pamtimo ih jer to je normalno. Normalno je da je žena mrtva. Navikli smo se na to, kao nekad prije na sirene i odlazak u skloništa. Otupiš, pa više i ne primjećuješ kad krenu.
Ali znam da znate za Anu Magaš.
Onu koja se obranila.