Ovih tjedan dana održavanja Festivala svjetske književnosti zaista sam uživala u društvu najboljih svjetskih i domaćih pisaca. Divan je osjećaj upoznati pisce i autore koji su napisali knjige koje su oduševile, začarale i zaokupile pola svijeta. Književnost nam otkriva ono što stvarnost skriva. Mnogima su “zvijezde” – glumci, pjevači ili glazbenici. Njima se pridaje svugdje velika pažnja. Pisci i književnici nemaju toliku pompu i pozornost. Oni u tišini svojih soba stvaraju naše najbolje prijateljice duše. Hvala im na tome. Neka tako i ostane.

Već četvrtu godinu za redom, nakladnička kuća Fraktura nam u Zagreb dovodi najbolje iz svijeta književnosti. Ove godine posebna pozornost bila je posvećena Italiji – njezinim piscima i stripašima. Festival je po prvi put i u Splitu ugostio dio programa. U Zagrebu ga je otvorila tribina s prvim festivalskim gostom, eminentnim talijanskim piscem Claudijem Magrisom, s kojim je u prepunoj dvorani kina Europa, razgovaro Seid Serdarević, organizator Festivala. Dalje se sve odvijalo besprijekorno zahvaljujući odličnoj organizaciji i predanom radu svih uključenih. Bravo za Frakturu i sve koji su volontirali.

Kao medijski pokrovitelj Festivala posebno sam uživala u društvu:
Johanne Holmstrom, mlade književne zvijezde iz Finske. Jonanna je Šveđanka koja živi u Finskoj. U svojoj knjizi “Anđeli s asfalta” obrađuje itekako aktualnu i prilično neugodnu temu, ukazujući kako je težak suživot između kultura i koliko pojedincu, pogotovo tinejdžeru, može biti teško pronaći sebe kao osobu u okolini u kojoj se nalazi. Napisala je roman na tu temu jer bila deset godina udana za muslimana te je majka dvije djevojčice pa se pitala kako bi se one mogle nositi s okolnostima svojeg porijekla. U pripremi romana razgovarala je s mnogo žena koje su prešle na islam. One su često nakon udaje smatrale da njihovi muževi ne slijede religijske odrednice dovoljno strogo pa ih na kraju prozivaju zbog toga. Knjiga je izazvala puno komentara i društvenih kritika u Švedskoj. U Finskoj je uglavnom bila ignorirana.



Češka spisateljska zvijezdea Katerina Tučkova je napisala jak roman (koji se bazira na stvarnim događajima) za jake žene – “Boginje sa Žitkove”. Uz dokumentarnu vrijednost knjiga obiluje pričama o neobičnim, jakim ženama, tzv. vješticama koje imaju nadnaravne moći, moći izlječenja mnogih bolesti, koriste ljubavnu magiju, bijelu magiju ali i crnu magiju u raznorazne svrhe pa čak kako bi izazvale smrt.

Nijedan režim ih nije volio i na kraju su ih uspjeli istrijebiti. Ili ipak nisu? Danas vještice ne možeš tako lako prepoznati i identificirati. Nekad je to bilo očito.

Šesti dan festivala me je dočekala prava književna poslastica:
Muriel Barbery, francuska spisateljica i filozofkinja, autorica velikog svjetskog literarnog hita "Otmjenost ježa". Na međunarodnoj se književnoj pozornici pojavila prije desetak godina, kada je njezin uvrnuti filozofski drugi roman postao svjetski hit preveden na tridesetak jezika i prodan u preko sedam milijuna primjeraka (kod nas je knjigu izdao nakladnik Litteris). U razgovoru koji je moderirala prevoditeljica Ursula Burger Oesch, autorica je istaknula kako je filozofija bila njezina ‘greška iz mladosti’, jer njezina je prva ljubav oduvijek književnost.

'Filozofija je bila jedan zanimljiv put u mojem životu, ali neplodan, jer najviše svjetla u životu nisu mi dali veliki filozofski traktati, već veliki romani koje sam pročitala kada sam bila mlada. Bili su to uglavnom veliki ruski i američki romani – u njima je sadržano sve, i traganje za ljepotom, strašću, ljubavlju; i ljubav i bol i kraj iluzija, a također i puno radosti i ljubavi prema životu, što nisam pronašla u Spinozi već prije u Tolstoju' napomenula je.

Uspjeh knjige autorici je omogućio da napusti posao profesorice filozofije i niz godina provede u inozemstvu, u Japanu, Francuskoj i Nizozemskoj. 2015. godine napisala je i svoj treći roman ‘La Vie des Elfes’ (Život vila), koji nije ni fantasy roman ni bajka ali je pisan u maniri magičnog realizma.

'Otmjenost ježa' čarobna je, blago satirična priča čija se radnja događa u jednoj buržujskoj pariškoj zgradi u VII arondismanu s glavnim likom kućepaziteljice, Renee koja čita filozofske knjige i romane a pred stanarima koje svaki dan susreće glumi analfabetizam, te nadarenom i suicidalnom 12-godišnjom djevojčicom Palomom koja u toj zgradi živi. “Ono što je zajedničko svim mojim romanima, bez obzira na to koliko se međusobno razlikuju, to su teme koje se tiču pitanja nevinosti, oduševljenja, prijelaza iz djetinjstva prema odrasloj dobi; traganje za ljepotom, ljubav prema kulturi i vjera u božanstvo glazbe” – napomenula je Muriel.

Nakon tri književne dame, 7. dan Festivala upoznala sam karizmatičnog i zanimljivog Mađara Petera Gardosa čiju sam čarobnu ljubavnu priču ispisanu u njegovoj knjizi “Groznica u zoru” doslovno progutala. Dan prije prikazan je i Gardosev film istog naziva. Kako je Gardos prvenstveno režiser, prvo je na temelju ljubavnih pisama svojih roditelja koji su preživjeli Holokaust odlučio napisati scenarij i snimiti film. Kako su mu se na tom putu ispriječile mnoge prepreke, odlučio je dirljivu istinitu kroniku jedne ljubavi prenijeti na papir.

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju