Ana Rukavina Erceg ostvarila je svoj san o novinarskom poslu. Pisanje je bilo njezino sretno mjesto, no nije se nadala tome da će morati napisati i tekst u kojem će moliti za vlastiti život. Ipak , to je njezino pismo dotaknulo tisuće ljudi i pokrenulo priču koja je danas poznata kao Zaklada Ana Rukavina.
Liječnika u šali uvjeravala da je dobro
Ana je od malih nogu željela pisati i postati novinarka Vjerovala je da pisanjem i izvještavanjem može nešto promijeniti, ni ne sanjajući da se će se koje desetljeće kasnije to zaista i ostvariti. Rođena Zagrepčanka studirala je novinarsko na Fakultetu političkih znanosti, a nakon što je diplomirala počela je raditi za nekadašnji Vjesnik.
I uživala je u svakom danu svog posla. Kada je upoznala svog budućeg supruga, Igora Ercega, odlučila je preseliti se u njegov Šibenik, ali je ostala dopisnica Vjesnika. I baš kada se činilo da je u kasnim dvadesetima počela ostvarivati sve što je ikada željela, život je imao drugi plan.
Na proljeće 2005. godine počela je konstanto osjećati malaksalost i umor, a zbog svega toga javila se liječnici. Njezina liječnica obiteljske medicine hitno ju je uputila na KBC Rebro. Tamošnji liječnik bio je vrlo zabrinut kada je vidio njezinu krvnu sliku, a kako se kasnije Ana prisjećala u svome pismu, u šali ga je uvjeravala da je dobro i neka je pusti kući uz lijekove.
No krvna slika bivala je sve gora. I tada se ostvarilo ono čega se Ana pribojavala i zapravo podsvjesno osjećala već tog prvog dana u sobi Rebra – dijagnosticirana joj je leukemija odnosno zloćudna bolest koštane srži.
Nakon jedne dobivene bitke, bolest se vratila
Odmah je zadržana na liječenju te je poduzeto sve kako bi pobijedila bolest. I činilo se da se bolest povlači. Nalazi su bivali sve bolji, a njezina nada u novi život nikada veća. No tada se, u listopadu 2006., bolest ponovno vratila. I ovaj put u mnogo težem obliku.
U svome pismu Ana je sve što je željela sažela u dvije riječi - Želim život.
Trebalo joj je presađivanje koštane srži, no darivatelja matičnih stanica nije bilo. Njezina sestra i majke nisu bile kompatibilne, a u Hrvatskoj je tada postojalo svega 150 potencijalnih darivatelja srži, koji su uglavnom bili obitelj i prijatelji već oboljelih pacijenata. Među njima nije bilo potencijalnog Aninog darivatelja.
Međutim, postojala je mogućnost za liječenje u Sjedinjenim Američkim Državama, vrlo skupo liječenje zbog kojeg je Ana i napisala svoje poznato pismo moleći za pomoć.
U njemu je u nekoliko rečenica pojasnila tko je, kako se našla u ovoj nimalo zavidnoj situaciji i, ono najvažnije od svega, zašto želi živjeti. Pismo se u svega nekoliko dana proširilo tiskanim i digitalnim medijima te je prikupljena značajna svota novca za Anino liječenje. No kao da je osjećala da je kraj blizu, zamolila je obitelj da, ako ona ne uspije, sav novac daju Registru darivatelja matičnih stranica. S time se složio i prof. dr. sc. Mirando Mrsić, koji je tada radio na odjelu na kojem se liječila.
U trenutku pisanja pisma Ana je bila priključena na aparate koji su je održavali na životu. Skupljenih 2,7 milijuna kuna nije uspjela iskoristiti za put u Ameriku i pokušaj liječenja. Umrla je 26. studenog 2006. godine, s navršenih 29 godina.
Kako je rekla njezina majka u brojim intervjuima, već je u prosincu krenula u proces osnivanja zaklade svoje kćeri. Iako se našla pred brojnim administrativnim izazovima, ni ona ni njezina druga kći Gordana Leto nisu željele odustati. Znale su da je to nešto što naprosto moraju napraviti.
Tako su Zakladu Ana Rukavina osnovali Anina obitelj, Hrvatska udruga lekukemija i limfomi te nekadašnji Vjesnik. Kako je u međuvremenu Vjesnik prestao postojati, danas se temeljnim osnivačima smatraju Anina obitelj i Hrvatska udruga lekukemija i limfomi, ali ne kriju koliko su zahvalni nekadašnjoj novinskoj tvrtki, upravo onoj u kojoj je Ana radila svoje prve profesionalne novinarske korake, na svesrdnoj pomoći.
Zahvaljujući Ani, do danas je spašeno 98 života
Danas u Hrvatskoj, zahvaljujući ovoj zakladi, postoji 61 417 potencijalnih darivatelja u Hrvatskom registru, a od toga ih je 57 024 tipizirano.
U Hrvatski registar dobrovoljnih darivatelja krvotvornih matičnih stanica mogu se upisati sve zdrave osobe od 18 do 40 godina. Svi koji se do 40. rođendana upišu u Hrvatski registar mogu biti darivatelji koštane srži ili perifernih matičnih stanica do 65. godine života. Prije samog ulaska u Registar daje se uzorak krvi i predaje se u Zavod za tipizaciju kako bi se odredili antigeni tkivne snošljivosti.
Uđe li osoba u Registar te se kasnije pokaže da je njena koštana srž kompatibilna s nekime od oboljelih, bit će kontaktirana i ponovno upitana želi li darovati svoju koštanu srž tj. matične stanice, koja se potom uzimaju iz kostiju zdjelice, a sam oporavak nakon zahvata traje tri dana.
Zahvaljujući Zakladi Ana Rukavina, danas u Hrvatskoj postoji 61 417 potencijalnih darivatelja matičnih stanica.
I upravo je ovakvim postupcima do sada spašeno 98 života, a sve to zahvaljujući Ani koja je više od svega željela živjeti. Iako ju je bolest preduhitrila u uživanju u sladoledu od lješnjaka i planovima koje je imala, svima nama postala je neiscrpan izvor inspiracije i dokaz da i jedno iskreno pismo može promijeniti svijet.
Čak i kada nam se čini da više nemamo što dati ni sebi ni drugima, onaj jedan atom energije koji se još krije u nama može pomicati brda, baš kao što je to napravila i Ana.
I zato Ana Rukavina Erceg zaslužuje bio dio #uLICEjunakinja.
Pročitajte i zašto Vesna Parun, Zlata Bartl, Štefanija Puretić i Marija Jurić Zagorka također zaslužuju biti dio #uLICEjunakinja.
