Otočanka s kontinentalnom adresom, najveća hrvatska pjesnikinja 20. stoljeća, jedna od dvije žene koje se nalaze u gimnazijskim čitankama, književnica prema čijem je životu napravljena i predstava – sve je to Vesna Parun.

Bila je žena neizmjernog književnog talenta, no upravo je zbog njega često ostajala gladna i zanemarena.

Odrastala u teškim uvjetima

Rođena na otočiću Zlarinu, od majke je naslijedila ljubav prema čitanju i književnosti, a kako je jednom prilikom rekla, često je još u djetinjstvu smišljala stihove kako bi nečime okupirala svoje misli i zaboravila na glad. Svoju prvu zapaženu pjesmu „Pramaljeće“ napisala je s deset godina.

Njezin otac bio je općinski činovnik kojeg su često premještali te je često ostajao i bez posla. No Vesna je unatoč teškim uvjetima u kojima se rodila bila odlična učenica i već je s navršenih 14 godina davala poduke drugima kako bi zaradila prijeko potreban novac za život.

Njena zbirka "Zore i vihori" predstavlja prekretnicu u novijem hrvatskom pjesništvu.

Nadala se da će joj se sreća osmjehnuti kada ode na studij na Filozofski fakultet u Zagrebu, no te je snove prekinuo Drugi svjetski rat. Ipak, kasnije se vratila studiju filozofije, ali od toga ni tada, kao ni danas, nije bilo kruha. Zato je radila na željezničkoj pruzi Šamac – Sarajevo, a tada je stigla i ozbiljna liječnička dijagnoza – oboljela je od tifusa. I to je bio samo početak njezinih problema sa zdravljem.

Kao da zdravstveni i financijski problemi nisu bili dovoljni, Vesna je čitav život bila nesretna i u ljubavi: od Bračanina Pjera Breškovića, s kojim je i začela, no potom počinila pobačaj jer se ne bi mogla brinuti sama o djetetu, što je u doba NDH-a bio zločin, preko braka s Ljubomirom Žekovim s kojim je živjela u Bugarskoj, pa sve do platonske ljubavi s mnogo mlađim Sirijcem Adnanom Al-Marzukijem. Pripisivala joj je se i ljubavna veza s Jurom Kaštelanom, ali to baš nikada nije dokazano.

Prema životu Vesne Parun napravljena je predstava
Prema životu Vesne Parun napravljena je predstava (Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL)

Ikona hrvatskog pjesništva koju je vlast igonorirala

No kada se stavi na stranu njezin privatan život i usredotočimo se samo na stvaralaštvo, sasvim je jasno zašto je jedna od naših najvećih književnica. Pisala je eseje, drame i pjesme za djecu i odrasle, no često je kao žena nailazila na pomalo ponižavajući stav drugih prema sebi. Naime, često su je književni kritičari njezina doba označavali kao „ženskog autora“, aludirajući time na manju vrijednost njezina stvaralaštva u odnosu na muške. Jasno, sasvim neopravdano jer ništa nalik onome što je ona ostavila u našoj književnosti nije ostavio nitko drugi.

Njezine su pjesme raskošne, bogate motivima i temama, a istodobno toliko životne da pogađaju u samu srž problema s kojima se svi mi nosimo. Upravo njezina zbirka „Zore i vihori“ iz 1947. godine predstavlja prekretnicu u razvoju novije hrvatske poezije. U njoj Vesna suprotstavlja djetinjstvo, prirodu i radost življenja sa smrću, ratom i stradavanjem.

Uvijek je govorila ono što misli, a to ju je stajalo povlastica koje su drugi dobivali bez problema.

I da, pjesme obiluju osjećajima, komponentom koja se pripisuje „ženskom“ pjesništvu, no obiluju osjećajima nevjerojatno hrabre žene. Kao i u svim svojim kasnijim zbirkama, nije pisala samo o ljubavi, nego o čitavoj lepezi ljudskog života, sa svim njegovim lijepim i ružnim stranama. Kako je starjela i sazrijevala, tako se u njezinim djelima primjećuje i jasnije poimanje svijeta, duhovna sabranost i nevjerojatna snaga za koju se često pitamo odakle joj.

Vesna Parun bila je žena neizmjernog književnog talenta
Vesna Parun bila je žena neizmjernog književnog talenta (Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL)

Naime, iako je našim prostorima dala nadasve krucijalna književna ostvarenja, to joj nije donijelo ugled i novac. I Društvo književnika i vlast potpuno su je ignorirali kada je u nekoliko navrata tražila državni stan, i to diljem Hrvatske i regije, ne nužno u Zagrebu. Dakako, jasno je da su u isto vrijeme brojni drugi književnici, liječnici i glumci dobivali stanove bez problema.

No Vesna je mnogima bila trn u oku jer se nije lišila javno iznijeti svoje mišljenje, jer nije željela da je doživljavaju kao ženu kojoj je mjesto u kuhinji i kao manje vrijednu jer je ostala bez muža i jer nikada nije bila majka.

Nevjerojatno je da je i u takvim trenucima predano pisala, vjerovala u bolje sutra i do zadnjeg trenutka pokušavala riješiti svoje stambeno pitanje. Godine 2000., tada već teško bolesna, s neizostavnom maramom kojom je prekrivala svoju gušu, vjerovala je da ide u Stubičke Toplice, u hotel Matija Gubec, samo na kraći period, no upravo je na liječenjima dočekala i smrt, a vlast se, po tko zna koji put, prepirala oko troškova njezina liječenja.

I već teško oboljela, uvijek s maramom kojom je sakrivala gušu, nije prestajala pisati.

Kao ženi koja je bez pardona bivala upravo žena, koja se nije libila reći svoje mišljenje, koja je utkala put mnogim drugim hrvatskim književnicama i naprosto kao osobi vrijednoj divljenja, dugujemo joj da je se sjećamo, da čitamo njezine stihove koji, ruku na srce, u svima nama mogu probuditi neslućene osjećaje, i da njezino postojanje bude obilježeno i na zemljopisnim kartama, ne samo u zabačenoj uličici Samobora nego i na mnogo važnijim mjestima.

Jer, podsjetimo, samo 1,8 posto hrvatskih javnih površina imenovano je po ženama, i to gotovo nikada u centru grada.

Vesna Parun zaslužuje biti #uLICEjunakinja.

Vesna Parun
Vesna Parun (Foto: Zadovoljna.hr)