Božić je vrijeme kad se obitelj nađe zajedno, kad svi iz Njemačke dođu doma, a potegnu i naši Amerikanci i Australci. Nekako se "mora" biti doma za Božić. Majka te očekuje vidjeti. I svi mahom idu roditeljima. Vidite to najbolje po praznim parkiralištima u Zagrebu – svi Dalmatinci, Slavonci, Istrani, Ličani i ostali "dotepenci" idu onom primarnom domu.
Da su moji roditelji živi, vjerojatno ni ja ne bih bila u Zagrebu. Ili bih bila svake druge godine. Ili bih radila slalom automobilom kao moji brojni prijatelji i poznanici koji svake godine rade križaljku kod koga su za Badnjak, a kod koga za Božić. Jer ne možeš isti dan biti u Zagrebu i u Splitu
Božić može biti izazovan za sklad u obitelji.
Em su svi nervozni zbog kupnje poklona, kuhanja, ukrašavanja… Božić nekako uvijek prebrzo dođe i koliko god se unaprijed za njega pripremili, nekako ostane ta nervozica u zraku. Pa se onda nazdravlja da se nervoza izbije. Ne čudi što se za blagdanskim stolom često dogode i svađe jer s obitelji smo nekako najopušteniji i mislimo da obitelj mora i može trpjeti sve naše.
A što tek bude kad se ne pojaviš za blagdanskim stolom? Kod nekih tolerantnijih obitelji baš ništa, kod većine ipak bude malo drame. Barem one pasivno-agresivne drame.
Stajala sam u redu za blagajnu kad je jednoj gospođi zazvonio telefon. Htjela - ne htjela, čula sam dio razgovora u kojem je druga strana nazvala da kaže kako su ovog Božića kod njezinih.
Aha, znači, kod NJIH ste za ručak. Dooobro, ma sve je ok, da, da, ove je godine na redu Zadar, onda BAREM dođite na Badnjak na večeru…
Druga je strana nešto odgovorila, valjda je rekla da je nezgodno s djecom putovati po noći i da bi oni krenuli na Badnjak prema Zadru.
Aha, niste na večeri. A dobro, onda se vidimo na ručku. Nisam tako planirala, ali ŠTO SADA…
Naglasila je upravo ove riječi koje sam napisala velikim slovima.
Razgovor je nekako završio, a ona je s cijelim redom glasno prokomentirala Ne dajte sinovima da vam žene Dalmatinke, nećete ga ni za Božić više vidjeti. Promrmljala je s drugom gospođom kako "ovo nije njezina godina". Točno sam znala na što misli. Ljudi čiji roditelji žive u različitim mjestima nema šanse da za božićni ručak budu fizički na obje lokacije i svake godine u pravilu mijenjaju kod koga su za Božić. Da bude fer.
Bilo mi je gospođe malo i žao, znam kako je to biti sam na Božić.
Majka mi je umrla dok sam bila na studiju u Zagrebu, mjesec dana prije Božića. Tate odavno nije bilo. Kako sam tad već radila na jednom portalu, javila sam se da ja budem dežurna u online redakciji, na opće olakšanje svih oko mene koji su se pribojavali da će taj zadatak dopasti njih. Taj prvi Božić bez obitelji provela sam ridajući dok sam jela sendvič napravljen od kruha kupljenog dan ranije. Iako su svi znali da sam sama, nitko se nije ni sjetio pozvati me na ručak. Ili mi donijeti barem ostatke, a tako sam trebala nečiju pažnju. Otad sam sanjala da imam svoje dijete i svoju novu obitelj.
Danas kad imam vlastitu malu obitelj, za Badnjak i Božić smo kod roditelja mog supruga. I predivno nam je, podsjeća me na neka naša davna obiteljska okupljanja u Dalmaciji kad bismo se svi okupili kod none na Hvaru. Bilo nas je valjda 15 u kući.
Naši dragi prijatelji koji su oboje iz Zagreba svake godine za istim stolom okupe obje strane obitelji i svi se lijepo druže. To je zaista lijepo jer se na taj način nitko neće osjetiti izostavljenim, već će uživati u proširenoj obitelji.
Ali nekad dogovori ne idu tako glatko. Posebno među rastavljenima.
Moj je prijatelj rastavljen roditelj. Dijete već pet godina zaredom Božić dočekuje kod mame, tamo otvara poklone od Djeda Mraza. Moj prijatelj tražio je da se ove godine Djed Mraz preseli na njegovu adresu i ubrzo je dobio čitav set poruka koje samo bivši partneri znaju poslati, s ciljanim probadanjem srca kroz riječi. Majci njegova djeteta ne pada na pamet da x ne spava za Badnjak kod kuće.
Ne dajte sinovima da vam žene Dalmatinke, nećete ga ni za Božić više vidjeti.
Žive nekoliko ulica dalje, dijete ima i drugu kuću, onu gdje živi tata s kojim se redovito viđa tijekom cijele godine i gdje ima svoju sobu i baš sve kao da je tu stalno. Tata bi htio da jedne godine zajedno dožive tu božićnu čaroliju dok je dijete još malo i vjeruje u Djeda Mraza. Dobio je košaricu. Kaže da bi bilo OK da je i njega zvala na božićni ručak, ali novi partner nije oduševljen idejom bivšeg supruga u stanu pa može samo doći po malu poslijepodne.
Klasični Božić zaista je teško stvoriti ako roditelji ne žive na istoj adresi, a svaki roditelj želi svom djetetu prirediti upravo taj neki klasični oblik Božića. Kod rastavljenih roditelja, ali i baka i djedova, može biti prisutan faktor natjecanja u poklonima – čiji je bolji.
I sve je to tako naporno. Čak i mi sa strane koji slušamo i gledamo takve situacije ne razumijemo, a gdje će neko dijete shvatiti radi čega su ta prepucavanja, makar bili stisnutih usnica.
Ako je Božić uistinu vrijeme mira i opraštanja, ajmo krenuti od sebe i pokušati ovog Božića postati bolji prema bližnjima. I pozovite nekog tko nema nikoga bliskog da s vama podijeli blagdanski stol, to je ljubav koja hrani dušu svih okupljenih.
Sretan vam Božić, ljudi, gdje god bili i s kim god bili.
