U našoj kući nije se prakticirala nikakva golotinja. Nitko se nije prošetao gol između kupaonice ili sobe, a da se nije ogrnuo ručnikom. Majčinu dojku nikad nisam vidjela.
Njezin jak katolički odgoj usadio joj je čednost i sram do posljednjih dana. Tek kad je bila ovisna o drugima (pa tako i o meni), vidjela sam kako je izgledala.
Onako nemoćna, sada je ona bila dijete koje sam ja morala prematati. Možda mi je bilo malo neugodno kad sam je prvi put vidjela golu. Iako mi je bila majka i ništa tu nije bilo sporno. Ali nisam bila naviknuta da je vidim golu.
Nije ni ona vidjela moje tijelo nakon prvih znakova puberteta. Sramila sam se. U tinejdžerskim danima prolazimo kroz velike promjene i mnogima nam je neugodno u vlastitim tijelima, s kojima ne znamo što bismo, a najmanje nam tu treba nečiji tuđi pogled.
Ne znam jeste li to radili, ali mi cure smo se u sedmom osnovne kupale u majicama preko kupaćeg kostima. Toliko nam je bilo neobično da smo preko noći postale oblikom nalik našim mamama.
Sram zbog tijela bilo je neko kulturološko naslijeđe koje su nam kolektivno prenijeli roditelji.
Dugo mi je trebalo da se riješim toga. Čak i da mi pogled na nečiji toples ne bude neugodan, nego prirodan. Grudi su prirodne, nema u tome ničeg seksualnog. Tek kad ih prikrijemo, one postanu tajnovite, a sve što je tajnovito odmah je i zanimljivo.
Za razliku od afričkih plemena, zapadno društvo stvorilo je neki mit o posebnosti ženskih sisa. Srećom pa ne živimo u državama gdje žene ne smiju pokazati ni oči, u tom kontekstu smo slobodne. Ali zapravo nismo.
Onim ženama koje su neki dan u Omišu napravile hajku na ženu u toplesu sise i dalje predstavljaju nešto sporno, one misle da su gole sise napad na njihovu djecu. Jesu, jer su im to usadili u glavu. Inače sa sisama nema ničeg spornog.
Ne treba raditi drame zbog jednog toplesa na plaži. Plašiti djecu ženskim dojkama prilično je bizarno jer dojka nije ništa mistično. Dojka je prirodna i itekako potrebna djeci od samog rođenja.
Ipak, razumijem žene kojima je to "ajme". I ja sam odgojena strogo katolički, pa sam još pomalo zarobljena. Ne skidam se na plaži, ma niti na sekundu da promijenim mokri kupaći suhim. Ne mogu. Ali napredovala sam.
Trudim se ne prenijeti svom djetetu stid zbog vlastitog tijela
Kad smo suprug i naša curica sami u nekoj kućici na osami, svi smo goli. Vani je ionako ljeti 35 stupnjeva i kupamo se. Nekad je to more, nekad je neki bazenčić. I doma normalno hodamo goli nakon tuširanja. Ne zatvaramo vrata kupaonice ako se netko tušira.
Nekako mi je prirodno da se ne sramim svog tijela ispred vlastitog djeteta, kad je bila jako malena, često smo se i zajedno kupale. Ali znam da će uskoro doći vrijeme kad će njoj biti neugodno, pa će se odjenuti, a poštovat ćemo i ako joj bude neugodna naša usputna golotinja.
Ionako nosimo kupaće kostime pred drugima. Pogotovo pazimo na nju jer, nažalost, postoje bolesnici oko nas. Čak i kad kažem "ma nema toga kod nas", pojavi se novinski napis da su uhvatili nekog pedofila na plaži. Jednog su uhvatili baš kad smo bili na Rabu početkom srpnja. Šteta što se zbog njih povlačimo, ali tu smo di smo.
No golotinja nije besramna i ne bi to trebala biti. Ne treba biti seksualizirana. To su samo naša tijela. Stvoreni smo takvi. Savršeno nesavršeni.
Trudim se ne prenijeti svom djetetu stid zbog vlastitog tijela ili potrebu da postidi drugog zbog njegova/njezina tijela. Ne želim da ima komplekse, kao što ne želim da ih drugima nabija.
I zato joj možda pogled na naša bliska nesavršena tijela dok se kupamo može pomoći da uvijek voli i svoje tijelo. Da sebe prihvati takvu kakva jest. Da ne poželi mijenjati sebe radi drugih. Jer vidi i da nesavršeni ljudi mogu biti sretni.
