Imala sam pet godina kad su svi iz ulice počeli pričati o tome kako će uskoro u školu. Taman smo se doselili u novi kvart i to svi odnosilo se na nekolicinu djece s kojima sam se zbližila u to kratko vrijeme. Došla sam kući i s vrata objavila mami: "I ja želim ići u školu nakon ljeta!"
Rođena sam usred srpnja, što znači da bih na testiranju za osnovnu školu i dalje imala samo pet godina, ali ja sam bila spremna. Nakon svakodnevnog cendranja i nagovaranja majke otišli smo na razgovor kod psihologa, rješavala sam neke zadatke i dobila blagoslov da mogu u školu. Jeeej!
Tako sam ja u školu krenula sa šest godina i dva mjeseca. Neki su hvalili moju majku kako je super što već sad idem u školu jer ću imati prednosti u karijeri, godinu prije moći ću početi raditi. Danas mislim da su to sumanute izjave, ali valjda je tada imalo smisla staviti što prije dijete na tržište rada.
Moje dijete rođeno je također u srpnju. To znači da po zakonu ne treba iduće godine krenuti u školu, poziv za upis dobit će samo oni rođeni do 1. travnja. Tako će joj ostati još jedna bezbrižna godina u životu.
Jer bezbrižnost staje na vratima osnovne škole.
Jednom kad prijeđeš prag škole s torbom na leđima u tvoj život ulaze obveze.
Nekoj djeci, nažalost, gro obveza stoji na leđima i prije osnovne jer imaju ambiciozne roditelje pa idu na dvije-tri aktivnosti izvan vrtića dok se ostala djeca naganjaju biciklima i penju po drveću. Srećom, još uvijek se penju. Motorika je dobra za njih. Sjedenje nije.
Ponekad roditelji nisu čak ni ambiciozni, nego im se jednostavno ne da biti sa svojom djecom, pa onda izmišljaju kojekakve izvannastavne aktivnosti kojima pune rupe između škole i spavanja, a sve pod izlikom kako se brinu za djecu i pružaju im razne mogućnosti za razvoj.
Nerijetko to organizirano punjenje rupa počinje već u vrtiću, ali u osnovnoj školi dobije zamah. Kako mi je rekao jedan poznanik: Bolje da je na aktivnostima, nego s klincima na školskom dvorištu gdje ništa korisno ne rade.
Kako ja gledam na to? Taj je roditelj odlučio djetetu ukrasti igru.
Ponedjeljkom su na engleskom, utorkom na plivanju, srijedom na STEM radionici, četvrtkom na baletu, petkom na glumi. Kad sve to završe, njegova djeca dođu kući, malo se poigraju na mobitelu ili pišu zadaće, večeraju i odu na spavanje. Ne mislim da je to super.
Gdje je tu slobodno vrijeme?
Djetinjstvo bi trebalo biti bezbrižno, ne prenatrpano.
Zašto bismo pobogu djeci replicirali neke naše prenatrpane rasporede zbog kojih se ne osjećamo dobro?
Tko se osjeća dobro kad nema vremena za predah, kad stalno nešto mora, nekamo mora, kad ga nakon jedne obveze čeka još jedna?
Rasporedi umaraju. Obveze umaraju.
Kada Mina nekoliko dana nije htjela baš jesti i spavati, ja sam se zabrinula. Nakon što sam ustanovila da nije bolesna, dok smo se mazile, ona mi se povjerila: Mama, ne želim jesti i spavati jer se od toga raste, a ja ne želim odrasti jer odrasli moraju raditi, kuhati, spremati, a mi djeca se samo igramo.
Baš me iznenadila. Dok sam ja htjela što prije odrasti, moje je dijete pametnije.
I zato joj želim produljiti tu bezbrižnost koliko god je moguće. Taj trend vidim kod većine roditelja, većina zazire od ranijeg polaska u školu. Pogotovo oni koji su i sami u školu krenuli ranije, kao ja.
Iz mog iskustva, nema baš nikakve prednosti u životu ako u školu kreneš sa šest, a ne sa sedam godina. Jedino ako ćeš pasti razred pa onda nećeš biti stariji od druge djece u novom razredu. Ali to stvarno nije razlog koji bi iole trebalo razmatrati kao valjan.
Ne mogu se sjetiti niti jednog jedinog benefita kojeg sam dobila jer sam bila najmlađa u razredu i jer sam srednju školu završila dok sam još imala 17 godina.
I moj dobar prijatelj koji je kao genijalac preskočio razred ne može pronaći niti jednu prednost tomu.
Zapravo mu je bilo jako žao jer je preskočio razred jer je bio najmlađi među novim školskim kolegama i nikada se nije potpuno uklopio. On sam kaže da je to dosta velika greška njegovih roditelja, kojima je bio kao svojevrsni statusni simbol - moj je sin toliko pametan da je preskočio razred. To je slušao na svakom okupljanju, a njemu je bilo grozno u novom razredu. No njega nisu ništa pitali. On je bio dijete projekt.
Naravno da to ne vrijedi za sve. Neka djeca sama žele brže napredovati od druge djece, neka djeca sama žele što prije u školu (kao ja!) i tu roditelji trebaju izvagati plusove i minuse. Ne treba ignorirati djetetove želje, ali možda ne treba baš odmah i skočiti i ispuniti ih jer djeca nisu svjesna šire slike.
Ako se mene pita, moje dijete neće u školu sa šest godina. Ako baš bude htjela ići, to je druga stvar. Razgovarat ćemo svakako o toj opciji.
