Pričam prije kojih tjedan dana s poznanikom iz kvarta i dotaknemo se teme djece. Moja ide u vrtić, njegov maleni u prvi osnove. Pitam ga kako mu je tu u školi, a tata će „Ne ide tu, nismo ga htjeli tu dati, nije dobra škola. Vozimo ga svaki dan u školu xy, divna škola s izvrsnim učiteljima!“
Nemali broj puta mi je to što je rekao ovih dana palo na pamet.
Kako znaju koja je škola dobra, imaju li negdje javni podaci?
Kako im se da voziti svaki dan dvaput tamo-amo i gubiti po skoro dva sata vremena?
Kako uopće to uspijevaju, možda imaju dadilju?
Lišavaju li dijete prijatelja iz kvarta na taj način?
Ova i druga pitanja prolazila su mi kroz glavu.
Nisam još razmišljala o školi pa tako zaista pojma nemam o tome kakva je koja škola. Na prvu mi se čini sasvim logičkim da dijete za par godina upišem u osnovnu školu na koju gledamo s prozora stana, a do koje treba prijeći samo jedan pješački prijelaz bez semafora.
Sve koje znam išli su u osnovnu školu tamo gdje su živjeli, osim ako nije bilo određenih problema u školi zbog kojih bi ih roditelji premjestili u neku drugu školu.
Ti problemi su uvijek bili druga djeca, odnosno maltretiranje djece, i zaista je pohvalno da su roditelji pokušali odmaknuti svoje dijete od sredine koja ga je odbacivala.
No sad izgleda djecu roditelji upisuju u škole koje su jako udaljene od njihovog kvarta - zbog učitelja. Je li razlog tome ovo što čitamo u novinama, kako nema dovoljno kadra da pokriju sve nastavne predmete i da nerijetko fiziku predaje osoba koja baš i nije završila fiziku?
Danas roditelji djecu upisuju u škole koje su jako udaljene od njihovog kvarta - zbog učitelja.
Ili je razlog u nezdravim ambicijama roditelja da njihovo dijete ide u najbolju školu gdje učenici redovito idu na natjecanja i pobjeđuju? Nemam pojma, voljela bih da pričamo o ovome i da me informirate. Sigurno će i drugim roditeljima biti drago da dobiju „uvid s terena“, od roditelja koji jesu to napravili.
One roditelje čija djeca idu u našu „ne dobru“ školu nasmijali su se kad im spomenula poznanika čije dijete ide u „najbolju školu“, spomenuvši kao najjači argument kako dijete neće uopće moći imati prijatelje jer se svi druže nakon škole, a to dijete će biti izolirano zbog svoje udaljenosti.
Ima smisla jako, no ja ne bih olako odbacila sve argumente. Iako sam za to da dijete sebi lokacijsku najbližu školu jer to znači manje potrošnje vremena na transport, dakle više vremena za igru ili učenje, shvaćam jako dobru i onu „s kim si, takav si.“
Jedna osoba iz moje obitelji bila je odličan učenik sve dok se roditelji nisu preselili u drugi kvart i sina upisali u novu školu u sedmom razredu. Taj je razred umalo pao. Po cijele je dane provodio vrijeme vani s lokalnim dečkima kojima škola nije bila na pameti, ali zato motori jesu. Kako se htio uklopiti u novu sredinu da stekne nove prijatelje, nije ni učio i dogodilo se da je iduće ljeto proveo na popravnom.
Djeca apsolutno mogu utjecati jedni na druge. Naravno da će biti „otpornih“ pojedinaca koji će i usred kaosa postati dragulj.
Djeca apsolutno mogu utjecati jedni na druge. Naravno da će biti „otpornih“ pojedinaca koji će i usred kaosa postati dragulj, čitate nerijetko članke o njima, kako su oni uspjeli unatoč svemu.
Pitala bih vas stoga biste li dijete, pod uvjetom da nema nikakvih maltretiranja ili drugih sličnih razloga za udaljivanje od sredine u kojoj živite, vozili na drugi kraj grada u osnovnu školu samo zato jer je tamo „bolja škola“?
I kako ste doznali koja je to škola super te kako ste se organizirali da dijete netko svako jutro odveze i svako popodne odveze iz škole?
Hvala od jedne mame vrtićkog djeteta
