Ali i bebe nekad moraju putovati. Možda idu baki i djedu u drugu zemlju, možda idu doktoru kao neka djeca iz Hrvatske za koju smo rado skupljali novac. Možda se roditelji sele radi boljeg života.
U svakom slučaju, niz je razloga zbog kojih ne trebamo okretati očima na prizor malog djeteta na aerodromu. Kako god, ne razumijem ljude koji putuju s bebom, a da baš to ne moraju. Jer, budimo iskreni, bebe umaraju! Bebe nisu samostalne i trebaju stalnu pažnju.
Bebe treba presvlačiti, često hraniti, nositi, voziti, nunati, vući kolica pored kovčega. S obzirom na to da putujem više od 25 godina, nagledala sam se izmorenih roditelja i naslušala dječjeg plača u avionima. Koji su bučni i stvaraju pritisak u ušima.
Zato mi nikad nije palo na pamet putovati s našom malom dok nije postala dovoljno samostalna da može barem hodati.
Kad bismo s našom malom otišli autom na odmor, to nije bio odmor, nego pokušavanje da održim svoj stil života koji je umarao sve nas. I samo bih samo bila umorna na nekom drugom mjestu umjesto doma.
Ne možemo od beba očekivati da ne plaču
Odmora nije nikad bilo. Bebe su zahtjevne i svatko tko vam prodaje romantičnu priču na internetu o tome ne govori vam sve.
Da, mogla sam opaliti lijepu sličicu, lagati da uživamo kao prasci, ali nismo na putovanjima uživali ništa više nego što bismo to radili u našem zagrebačkom stanu. Zapravo smo često uživali MANJE. Jer u novom se prostoru opet trebaš organizirati, a i nemaš sve što ti treba.
Upravo smo se vratili iz Japana, u koji smo išli sa svojom sedmogodišnjom curicom. Nekoliko roditelja išlo je tamo turistički s jako malim bebama. Jedan par sjedio je dva reda ispred nas dijagonalno. Beba je plakala, naravno – beba je. Ne očekujemo valjda od beba da ne plaču?
Let od 12 sati u jednom smjeru bio je dosta neugodan, ne samo za njih nego i za sve ljude u krugu od pet redova sjedala. Ja inače ne spavam u avionima jer ne mogu. Htjela sam biti barem korisna pa sam se dignula nekoliko puta da ponudim predah tim roditeljima blizu nas.
Žena je posebno izgledala izbezumljeno, s malom bebom u naručju sigurno je još teže putovati. Imali su onaj krevetić koji se stavi ispred njih, ali beba nije htjela biti u tome. Žena je rekla da nije znala da će biti takvo plačljivo jer je dijete doma velika spavalica.
Ali avion nije dječja soba. Avion, kao što sam spomenula, ima taj pritisak zraka koji djeci posebno može smetati. Nije bilo neobično što su ljudi okolo bili nervozni zbog plača, a to je pak samo dodatno pojačavalo maminu nervozu.
Osjećala je poglede i čula uzdahe. Počela je govoriti da su ljudi netolerantni, ali ne treba osuđivati ljude kojima je smetao dječji plač. To baš nikome na svijetu nije omiljen zvuk.
Pogotovo na letu na kojem bi možda i odspavao. Idu nam na živce na letovima i glasni odrasli ljudi koji se prepiju, zar ne? Zašto se onda svi moramo praviti da nam je super kad se dere netko drugi, samo zato što ima šest mjeseci?
Postoje roditelji koji ne mogu "stati sa svojim životom" samo zato što su roditelji. Halo, imaš dijete i tvoj je život neizbježno drukčiji.
Ta zabluda da nije jest suluda. Ljutiti se na druge jer im smeta plakanje od nekoliko sati jednako je sebično kao što je sebično od drugih tražiti da dijete stalno šuti. Nema win-win situacije u avionu s bebama, a govoriti da su ljudi ovakvi i onakvi zbog bebe je suludo. Evo, ja ne mrzim bebe, ali mi je plač svejedno iritantan.
Bebe se putovanja i doživljaja neće sjećati
Kako ne mogu spavati, nunala sam tu jednu malu bebu oko sat vremena. Jer je majka bila u sve gorem stanju, a tata se pravio da spava sa slušalicama na ušima. Sebično stvorenje, ako mene pitate. No kao jedna majka htjela sam pomoći drugoj. Barem sam dala toj jednoj mami da odmori.
Tad mi je rekla da idu turistički u Japan. Nisam joj ništa rekla, ali ne mogu se ne zapitati što će jedna beba turistički raditi u Japanu? Sjećati se ičega? Jesu li mogli pričekati da dijete malo poraste pa da možda nešto i doživi?
Mislim da su ovo bili oni roditelji koji ne žele stati s putovanjima, "sa svojim starim životom". Znam koliko te svrbi prst da rezerviraš aviokartu ako voliš putovati, kao da sama nisam to prošla prije nekoliko godina.
Suprug i ja smo imali sreću da smo mogli nekamo kratko otputovati kad je malena navršila dvije godine jer imamo baka-servis. Do tada je nisam mogla ostaviti ni na nekoliko dana. Naša cura sad ima sedam godina. Putuje s nama avionom od svoje četvrte.
Letjeli smo uglavnom po Europi, sve do nekih pet sati leta. Ovo nam je bilo prvo daleko putovanje. Fantastično je podnijela i put i istraživanje nove zemlje. Probala je puno nove hrane, jela štapićima, vidjela drugu arhitekturu i prirodu, vozila se metroom, igrala s djecom drugih nacionalnosti... No ne znam hoće li se sjećati ovog putovanja kad odraste.
Trenutačno se ne sjeća nijednog putovanja osim dva lanjska: u Gibraltar, i to samo jer je išla sa svojom najboljom frendicom i hranile su majmune, te u Rovaniemi, kad je zbog greške jedne putničke agencije doživjela traumu.
Inače bi nakon svakog putovanja na pitanje što joj je bilo najbolje odgovor bio ili "parkić" ili "bazen".
Valjda će iz Japana zapamtiti nešto drugo osim parkića, na bazenu ionako nije bila. Moji prijatelji koji su putovali sa svojim roditeljima uglavnom se samo zbog fotografija sjećaju neke destinacije, i to u bljeskovima.
Ali možda su zbog toga ipak tolerantniji prema drugim ljudima jer su rano iskusili neke nove svjetove. Treba putovati s djecom ako možete, upit će negdje u sebi novo iskustvo.
Bebe neće upiti ništa, one su fokusirane na roditelje i jedino su im oni zanimljivi.
