Iako na djeci svijet ostaje, čini se da je kronična sebičnost i razmaženost dijela ljudskog svijeta dovela do toga da su djeca postala sve nepoželjnija. I što je najgore, sve ih češće uspoređujemo sa psima i prema njima se tako odnosimo.
Postoje pet friendly, ali i kids friendly smještaji, prijevozi, kafići, restorani, a odnedavno i plaže.
Iako zvuči potpuno nevjerojatno, u 2024. godini segregacija je ponovo oživjela. Pritom se pristup određenim zonama ili objektima ne brani ljudima s tamnom bojom kože, već onima s nedovoljnim brojem godina. Kao što je nekad odraslim bijelcima smetala nečija boja kože, sada nekim odraslima smetaju nečije godine.
Vijest da je jedna bugarska plaža doslovce podijeljena na dva dijela - jedan za ljude s djecom i jedan za ljude bez djece – obišla je svijet.
Komentari su uobičajeno podijeljeni jer samci bi kao i inače sve htjeli sve samo za sebe, a obitelji s djecom pak ne shvaćaju kako drugima smeta cika njihove djece, nađe se tu ponešto duhovitih komentara poput onih slijedi li sad podjela plaže na one s celulitom i one bez celulita, no sve je to zapravo otužno.
Svijet u kojem se na djecu gleda kao na smetnju, a na obitelji s djecom kao obitelj s netolerirajućom greškom nije dobar svijet.
Taj svijet ne nudi puno nade u bolje sutra. Taj svijet već se ionako dijeli kroz bezbroj drugih filtara gdje su neki bolji od jednih, gdje jedni mogu platiti više da onih drugih ne bude. Ne podsjeća li vas sve to malo na neka vremena i neka društva gdje je određenim skupinama ljudi zabranjen pristup?
U nekim zemljama žene ne smiju tamo gdje smiju muškarci, nevjernici ne smiju gdje smiju vjernici, a sad ni djeca ne smiju gdje smiju odrasli. Jesmo li zaista došli do ovog stupnja civilizacije gdje nam smetaju vesela i razigrana dječica?
Jer ne može biti da su baš sva djeca razmažena, da su baš sva grozna, možda su vjerojatno samo jako vesela i pokazuju odraslima što su izgubili u svojem fokusu na sebe.
Svijet u kojem ćemo rado platiti da ne slušamo ta razmažena čudovišta, kako je napisala jedna mlada gospođa, ne shvaćajući da je ona zapravo to razmaženo čudovište, nije dobar svijet.
Itekako razumijem potrebu za mirom i tišinom, i sama se volim osamiti i uživati u zvukovima prirode. Kako sam mama postala tek s 40 godina, desetljećima sam se mogla tako opustiti jer jednostavno nisam primjećivala drugu djecu u smislu da su mi smetala.
OK, nekad bi moje tijelo dodirnulo par kapi vode iz bazena ili mora jer je neko dijete skočilo. Ciku djece nisam primjećivala, kao što ne primjećujem ni zvukove cvrčaka ili vjetra iako su tu, jer je to nekako nešto normalno, uobičajeno, ne pridodaješ tome neku važnost. Čak te veseli čuti smijeh male djece.
Osim ako nisi namćor. Pa misliš da se svijet treba prilagođavati tebi, a sve što nije idealno je grozno.
Više od djece na plaži, restoranima ili avionima smetali su mi odrasli ljudi. Znate oni ljudi koji pričaju preglasno, napiju se pa gnjave druge, ostavljaju smeće posvuda, zauzmu pola plaže kojekakvim šatorima, supovima i ostalim priborom, psuju, puše oko tebe…?
Iskreno, dajte mi radije da budem na plaži s 50 djece nego s 50 samodopadnih odraslih ljudi.
