Ono što se provlačilo kroz jako puno poslova jest da su prijatelji djece vlasnika biznisa brzo dobivali poslove, a uskoro i voditeljska mjesta.
Ti su prijatelji imali u svom CV-u jednu veliku (nenapisanu) prednost: išli su na isti privatni fakultet kao i sinovi vlasnika. Pritom ne govorim da ti ljudi nisu bili sposobni, govorim da su po defaultu imali prednost u poslovnom svijetu.
Stoga me nije začudilo kad je jedna moja mlađa poznanica u jednom razgovoru još prije 15-ak godina rekla kako odustaje od Ekonomskog fakulteta te da diže kredit za pohađanje jednog privatnog fakulteta. Razlog koji je navela bio je posve iskren i jasan: Idem tamo da upoznam ljude čiji starci imaju firme. To je moje ulaganje u budućnost.
Mi u društvu pomalo smo okretali očima na tu izjavu, ali ona je za nekih pet-šest godina već bila na voditeljskoj poziciji, a sada je već dugo direktorica. Vlasnik firme joj je kolega s privatnog fakulteta koji je firmu naslijedio od oca.
Ako se u poslovnom svijetu spominje ona mantra kako je tvoja mreža poznanstava zapravo tvoja vrijednost (Your network is your net worth), sve to ima smisla. Nemali broj istraživanja potvrdio je da na nas najviše utjecaja u životu ima pet osoba s kojima provodimo najviše vremena. Stoga je i odabir prijatelja dio tog utjecaja.
Grozim se biranja prijatelja, partnera ili bilo čega s figom u džepu, gledajući na tome kako se netko ili nešto može iskoristiti.
Ali na to što se ja toga grozim drugi se smiju. Jednako kao što se smiju na moje komentiranje korupcije u državi i nerazumijevanja kako lik kojeg su uhvatili da vara državu dobije gro glasova na izborima. Ja očito ne razumijem kako svijet funkcionira ili barem ne cijenim to kako svijet funkcionira.
No vratimo se na odabir škole svojoj djeci.
Ranije sam napisala tekst o Biste li dijete svakodnevno vozili na drugi kraj grada u "bolju školu?" jer me poznanikova odluka da dijete ne upiše u kvartovski vrtić iznenadila. Biranje škole počinje već od osnovne.
Sad malo bolje razumijem zašto se neke škole smatraju boljima. Naime, dosta mojih fakultetskih kolega radi u školstvu i pričaju mi o sve lošijoj situaciji s pronalaženjem kvalitetnog kadra.
Kažu da ponekad matematiku predaju učitelji koji nisu završili taj predmet jer jednostavno profesora matematike nedostaje. Ima ih još po školama, ali kako oni stariji odlaze u penziju, njihova se mjesta baš ne popunjavaju diplomiranim profesorima matematike, već uskoči netko priučen. I nije to samo stvar matematike, spominju fiziku, informatiku, pa čak i neke jezike.
Bolja škola koju mnogi roditelji priželjkuju ima profesora matematike, sumirala mi je jedna mama koja je ujedno i učiteljica.
Zar smo se sveli na to? pitam.
Jesmo. Kao što sad ne možeš naći radnika za puno poslova, tako ne možeš naći ni profesora matematike koji bi radio za plaću u sustavu jer se mogu zaposliti na puno plaćenijim poslovima.
I zato svi žele ići u školu XY? (Ne želim spominjati jednu školu koja je na usnama brojnih majki u gradu jer slovi za najbolju.)
Da, tamo je nastavnička elita iako je državna škola. Ostatak elite radi u privatnim školama, objašnjava mi pa dodaje: Nemoj tamo slati svoje dijete.
Zašto ne? Odgovorila sam iako nisam ni mislila upisati dijete u osnovnu privatnu školu.
Jer trebaš biti bogata, inače će ti se dijete osjećati kao autsajder kad krenu prva skijanja, zimska ljetovanja po Maldivima i nošenje tenisica od 500 eura.
Ha?
Pa znaš da moja mala ide u privatnu srednju. Nije da smo siromašni, ali ona misli da jesmo jer nemamo kuću, ne kupujem joj te neke tenisice koje svi imaju, a nakon Nove godine upala je u tešku depresiju jer jedino ona nije bila na skijanju ili Maldivima, to ti se šalje sve u grupu na WhatsAppu i klinci ti brzo skuže tko ima, a tko nema. Izbrbljala mi je svašta, ja sam uspjela ovo poloviti, ali znam da sam tijekom našeg razgovora stalno govorila ma daaaaj.
Govorila sam to ma daaaj i dijelom jer znam neke ne-baš-jako-bogate roditelje koji su svoju djecu upisali u privatnu školu. Razloga je bilo više, ali uglavnom se svode na to da dijete u školi nisu voljeli ili nastavnici ili đaci, pa je dijete trpjelo bullying odnosno dobivalo je jedinice.
I roditelji se kunu da su im djeca procvjetala u privatnom školstvu, osim jednog koji se žali na bogatu djecu s Mercedesima u četvrtom srednje, tako da su mišljenja oprečna.
Ovo sve pričam iz druge ruke. Vlastitog iskustva nemam. I stava sam da je najbolje da mi dijete pohađa lokacijski nama najbližu osnovnu školu, čisto logistike radi, a i radi stvaranja prijateljstava u kvartu.
Na ovo s prijateljstvima u kvartu neki mi se znaju nasmijati, ali što ću kad sam stari romantik koji se još druži s nekolicinom ljudi iz osnovne (koji me nisu tlačili). Štoviše, uskoro idemo opet na ljetovanje s mojim prijateljem iz razreda i njegovom obitelji. I iz srednje škole imam nekoliko dobrih prijateljica, uvijek smo bile tu jedna za drugu, redovito se čujemo i posjećujemo, makar živjele u drugim gradovima.
Možda sam suludi romantik čija neproračunatost neće dobro ispasti po dijete jer živim u nekim prošlim vremenima. Ali još uvijek nisam spremna voziti dijete na drugi dio grada u bolju školu svakog dana, kao ni birati joj školu gdje će upoznati djecu bitnih roditelja.
Čak mi ni puno situacija o kojima sam pisala nedavno u tekstu Nije istina da svi imamo iste šanse u životu, da uspjeh djece dosta ovisi o roditeljima nije promijenilo mišljenje. No sve više mislim kako sam možda bedasta… zato volim čuti tuđa mišljenja, posebno od onih koji nisu rođeni kao veliki nasljednici.
Ako biste djetetu mogli priuštiti privatnu školu ili fakultete, biste li ga tamo prije upisali nego u državnu?
I drugo pitanje: biste li digli kredit da dijete upišete u privatnu školu i fakultet? I zašto?
