Kad sam to pročitala u jednom istraživanju, točno sam znala što mi nedostaje cijeli život.
Fali mi sestra. Uvijek mi je falila. I ne, nije mi sestra umrla. Takva vrsta tragedije nije me spopala.
Ali kad su majka i otac umirali, a potom i umrli, osjetila sam kako mi nedostaje neko žensko rame na kojem bih plakala, ženke uši koje bi razumjele što moje suze točno znače, ženske oči koje čitaju bez riječi.
Imam dosta starijeg brata, ali znate kako je to često s dečkima, oni skrivaju emocije, bore se s njima i protiv njih na neke njima svojstvene načine, a kad vas pored spola dijeli i puno godina, onda je nekako teško uskladiti toplomjere. Niti je on razumio mene, niti ja njega. Svatko je od nas dvoje tugu razvlačio na svoju stranu dok nismo emotivno postali stranci.
Ružno možda zvuči pored živog brata, ali tužna sam jer nemam i sestru. Voljela bih je imati.
Ne samo jer su nam roditelji umrli. Mislim da bi me ona bolje razumjela i bolje mi pomogla u različitim životnim situacijama tijekom odrastanja. Jer je i sama žensko i jer se može bolje povezati s onima što nas muči, i u društvenim interakcijama, ali i zbog utjecaja hormona.
Sjećam se koliko sam se puta osjećala užasno usamljeno dok sam bila mala
Tate nije bilo od moje sedme godine života, mama je radila, kuhala, spremala, brinula se, brat je bio već veliki klipan kojem sam ja bila samo dosadna seka, a društvo u školi kao da je namirisalo da mi doma ne cvjeta cvijeće, pa su me i oni zezali.
A onda su jednog dana prestali sa mnom razgovarati zbog situacije s malim maturalcem, na koji nažalost nisam išla jer mama nije imala novca. Rugali su mi se, a nitko se ne voli družiti s onima kojima se drugi rugaju. I tako sam ja posljednju godinu dana osnovne škole provela uglavnom sama!
Što bih dala da sam tad imala sestru. Imala bih barem jednu prijateljicu, jedno uho, jedno rame… ali ja sam bila sama, čekajući da prođe taj pakao osmog razreda kako bih započela novi život u srednjoj školi.
Kažu da ti prijateljice mogu zamijeniti sestru. Mislim da to kažu da nas utješe. Jer ne mogu.
Ne u cijelosti. Mene su prijateljice napustile u sedmom razredu pod utjecajem druge djece. Sestra me ne bi tako napustila, barem to volim misliti.
Sestre ipak odrastaju u istoj obitelji, dijele iste vrijednosti, ljubavi, nade i strahove. Sestre su povezane na posebnoj razini. Imam fantastične prijateljice već desetljećima, ali one nisu moje sestre. Jer uglavnom imaju svoje. Ta energija među njima, ta gotovo pa bezuvjetna ljubav, ta podrška, sve je to nekako prirodno i tako posebno. Odnosi s prijateljima ipak imaju nešto više uvjeta i posljedica.
Nisam ljubomorna osoba po prirodi, ali znala sam se nekad uhvatiti u razmišljanju kako neke moje bliske prijateljice imaju baš divne odnose sa sestrama i pritom bih maštala da je jedna od njih i moja.
Sestre pomažu jedna drugoj da razviju društvene vještine poput komunikacije, kompromisa i pregovaranja, a čak i manji sukob među sestrama pomaže da se zdravije razvijate, kazao je Alex Jensen, profesor na jednom sveučilištu koji je istraživao utjecaj braće i sestra na pojedince. Istraživanje je objavljeno još 2010. godine u Journal of Family Psychology.
I jedno istraživanje iz 2009. godine koje su proveli britanski psiholozi pokazalo je da su osobe koje su odrastale uz barem jednu sestru odrasli u neovisnije ljude od onih koji su imali samo braću.
Osim toga, izgleda da sestre uče jedna drugu o rješavanju sukoba, empatiji i brizi za druge. Prema autoru knjige The Sibling Effect, Jeffreyu Klugeru, osoba može naučiti kako savladavati teške situacije i kritike kroz interakciju s borbenijom ili fizički zastrašujućom starijom sestrom.
S druge strane, mlađa sestra ako je nesigurna ili vas jednostavno gleda kao uzor, može i vama pomoći da izrastete u empatičniju osobu koja će se znati više brinuti za druge u budućnosti.
Naravno, i braća nas svašta mogu naučiti
Posebice o tome kako funkcionira suprotni spol. Ali moj brat i ja nismo se baš družili, osam godina prevelika je razlika. Apsolutno shvaćam zašto sam ja njemu bila nezanimljiva, vjerojatno bi bilo tako i da je situacija obrnuta. Mala djeca nisu zanimljiva velikoj djeci jer ne dijele više iste probleme i interese. Uostalom, kad sam ja bila u osmom razredu, moj je brat bio već na brodu i radio kao pomorac. I da je htio, nije mi mogao pomoći.
I tako sam ja odrasla nekako sama, skupljajući prijateljice kao Pokemone dok se ne bi iskristalizirale one koje sam htjela čuvati kao kap vode na dlanu.
I jesam. Puno njih jesam. I čuvale su one mene svih ovih godina, bile su moje zamjenske sestre. Sretna sam jer imam iste drage prijateljice već 30 godina, od prvog razreda srednje škole. I s faksa. I iz nekih drugih životnih prilika. Okružena sam divnim ženama.
A zašto sam onda rekla u naslovu da sam tužna? Pa, žao mi je što mi usput nisu i prave sestre, što ih nisam znala i ranije. Možda bi mi život bio puno ljepši uz njih.
Volim vas, prijateljice moje. Baš jako.
