Ili da ćeš sutra napraviti ono što želiš već godinama. Ili da nema veze što je kćerka otišla iz kuće bijesna na tebe. Ponekad nažalost misliš krivo.
Imam jednu fotografiju koja bi prosječnoj osobi izgledala prilično obično, ali ne i meni. To je posljednja fotografija na kojoj sam s mamom. Zdravom. Svega pola godine prije nego li će naš svijet urušiti, a svi ljudi s te fotografije više nikad neće sjesti zajedno za stol.
To je fotografija s mog rođendana. Ja kao zagrebačka studentica na ljetnom odmoru kod majke smijem se dok se pripremam puhati u svjećice. Smiju se i svi ostali na njoj, očito je bio neki baš jako sretan moment uhvaćen. Tada nismo imali mobitele, a pretpostavljam da je fotografiju snimio moj brat jer njega na njoj nema.
Nema ljepše fotografije od te za mene. I tužnije. Kako smo svi naivni bili, kako smo se smijali i nazdravljali dok je u maminoj glavi već rastao zlokobni tumor. Kako izgled vara. Jer nešto što je lijepo izvana može ujedno istodobno biti i najružnije.
Naravno da nisam znala da nam je to posljednja fotografija. Kad je oboljela, nisam se htjela fotografirati s njom. Netko fotografira i sprovode, ja ne. Danas mi je drago da sam odbila pozirati s njom dok ona leži poluoduzeta na krevetu i jedva komunicira. Ljepše mi je gledati tu sliku i nju sretnu. To je moja mama, ne ona sjena nje na krevetu.
Nikad ne znaš koji je trenutak onaj posljednji
Okreneš se i nekog nema. Okreneš se i nema tebe. Zato u krevet nikad ne idem posvađana, ni sa suprugom, a ni sa djetetom. I uvijek je pusa obavezna. Kao i kad se rastajemo ujutro dok klizimo prema svojim dnevnim rasporedima.
Ne štedim na volim te jer znam da će jednog dana moje riječi biti posljednje. Možda meni, možda nekom drugom.
Drago mi je i da sam bila pored nje svega 15 minuta prije nego li je umrla. Da sam je poljubila i rekla Volim te mama.
Mnogi nemaju tu privilegiju. Mnogi nemaju priliku za rastanak. Ponekad su im zadnje riječi koje su uputili one koje kažemo u ljutnji. Pa se grizu kao što sam se ja grizla jer sam izašla iz sobe svega 15 minuta prije nego li je mama umrla…ali sad znam da je čekala da odem, da mi ne priušti još i tu traumu. Ne mogu zamisliti kako bih se osjećala da su mi posljednje riječi s njom bile neke ne-lijepe.
Ako misliš da imaš vremena, nemaš. Vrijeme leti brže nego što misliš. Sutra nekad ne dođe. Ne treba živjeti život kao da je svaki dan onaj posljednji, sigurno ne bih nikog nagovorila da sve proda i potroši na užitke. Ali neke male stvari za sebe možemo napraviti.
Moja je majka umrla, a da u Jeruzalemu nije bila. Žarko je htjela tamo otići. Bila je velika vjernica. No nikad nije bilo dovoljno vremena ili dovoljno novca za to. Rekla je da će otići kad brata i mene odškoluje do kraja. Nikad nije otišla. Zato sam ja otišla umjesto nje. I idem tamo gdje želim, kad god mogu. Iako sam mama, ja nisam samo to.
Ako misliš da imaš vremena, nemaš
Želim to ponoviti. Vrijeme leti brže nego što misliš. Na samrtnoj postelji ako budeš i imala šanse da razmišljaš, nećeš razmišljati o onom mailu na kojeg nisi odgovorila, o još jednom poslu, o haljini koju si kupila, o štednji… umirući razmišljaju o tome kako su drugačije mogli živjeti svoj život, primarno da su više vremena provodili s prijateljima i obitelji, ali i uživajući u onom što vole.
Oni više ne mogu ostvariti svoje snove. Ali ti možeš. Živa si.
