Jedna nigerijska izreka kaže „Potrebno je selo da bi se odgojilo dijete.“

U nekim zemljama doista jest tako. Kad se dijete rodi, brigu o njemu preuzima čitava zajednica. I na našim je selima (bilo) tako. I mene su čuvale i nona i tete. Vjerujem da je i mojoj mami bilo lakše kad je imala koji sat/dan za sebe, odnosno kad je imala na koga se osloniti da nakratko preuzme njezinu ulogu majke. Život u zajednici može biti težak, no u teškim trenucima zajednica je jača i štiti pojedinca.

Kako danas uglavnom živimo u gradovima i kako je moderno da živimo svi nekim odvojenim životima, bake i tete zamijenile su dadilje, no samo tamo gdje ima financijskih sredstava. Nažalost, mnogi ih nemaju i ostaju prepušteni sebi i bebi.

Tu negdje žene znaju izgubiti sebe, kako i ne bi kad jedva stignu nešto pojesti uz nešto zahtjevniju bebicu. Moja malena je bila turbo zahtjevna beba sve do četvrtog mjeseca života jer je imala napadaje kolika i po 10 sati dnevno. Nakon mjesec ipo dana izolacije u kući, rekla sam mužu kako trebam izaći na kavu sama. Nazvala sam prijateljicu koja se odmah pojavila (hvala ti Andrea!) i popile smo kavu bez da mi je netko plakao na ramenu.

Od tada nadalje nekako sam se organizirala da odem na kavu bez nje jednom tjedno, a suprug i ja smo s njezina navršena dva mjeseca prije prvi put izašli navečer van na 3 sata. Svekrva obožava našu Minu i nudi se čuvati ju, pa bismo to prihvaćali barem dvaput tjedno. Najčešće preko dana, da se prije svega ja uspijem posvetiti sebi. Znate ono, rezanje noktiju i takav „luksuz“.

Zašto ovo pišem?

Nekim je ženama nezamislivo da nisu sa svojom bebom, tj. djecom. Meni je to i zamislivo i potrebno.

Četrdeset sam godina živjela prije moje Mine. Sad živimo tako da se moj svijet rotira oko nje i ništa mi nije teško, ali ona definitivno nije moja jedina zanimacija u životu. Niti bih to htjela.
Prije svega ne želim da ona misli da se svijet vrti oko nje, niti da kad jednom postaneš majka prestaneš postojati kao žena s drugim interesima i željama.

Želim raditi.

Želim putovati.

Želim otići u kazalište.

Želim otići na vikend s prijateljicama.

I želim da druge žene prestanu osuđivati žene kojima majčinstvo nije jedino veselje u životu.

Sjećam se prvih šetnji vani. Jednom smo sreli neku gospođu koja mi je rekla "Pa ti si i našminkana! Oooooo pa tebi je očito super. Lako tako. Znaš ja nikad… (slijedi priča kako od rođenja klinaca nije sebi ništa kupila niti se više našminkala)."

Drugi put sam o kvartu obavljala stvari i srela drugu gospođu koja odmah gleda gdje je mala, kažem da je sa svekrvom, ona će "OOOOOO pa lako je tako... Znaš mi…(slijedi tirada od 5 minuta kako je njoj bilo teže)"

Trećoj sam u dopisivanju dok je Mina spavala na meni (jer drugačije preko dana nema šanse) rekla da srećom tata navečer odradi jedno hranjenje kako bih ja mogla odspavati par sati u komadu. Opet sam dobila "A ne, mi isključivo dojimo, zato ja ne spavam, al vrijedi žrtve… (i opet kukanje).

Četvrta je bila u šoku kako sam „rano od rođenja bebe otišla van“ jer ona to „nikako ne bi mogla i znaš, Barbara, dijete tad osjeća da ju je majka napustila (ubijte me na mjestu, pomislila sam)“.

Nije mi nimalo bilo lako. Nijednoj mami nije.

S bebicama smo prvu godinu 24 sata dnevno i vjerujte da porodiljni nije godišnji odmor, a to što imamo možda maskaru, dobrog muža i svekrvu nikako nije razlog da nam netko umanji majčinstvo opaskama "lako tako“ i da se osjećamo kao loša majka jer smo„napustili dijete na tri sata.“ Nikad nisam nekoj mami koja je ostala trudna prvi put kad su se poseksali bez zaštite rekla "lako je tako."

Barbara Slade Jagodić - 1 Barbara Slade Jagodić (Foto: Barbara Slade Jagodić/Privatni album)
Zašto bih to rekla, da umanjim njezin "trud" oko želje da postane majka jer sam ja prošla pakao umjetnih oplodnji? Pa bravo za nju i blago joj se! Prestanimo gledati druge s kritičnim očima, radije kažimo "Bravo, neka si se sredila i bravo za svekrvu! Nije lako biti mama."

Mina kuha Znate li kako ćete svojem djetetu najprije uništiti život? Naviknite ga da uvijek dobije sve što želi. Helikopter roditeljstvo označava pretjeranu uključenost u život djeteta Helikopter i travnjak-mame: Ubijate li samopouzdanje vlastite djece?

Kad je Mina navršila godinu dana, upisala sam je u vrtić. Vrtići su ženama omogućili emancipaciju jer su mogle biti majke, ali i raditi. Nisu više ovisile o muškarcu. Moja je nona uvijek govorila „Dite moje, uvik imaj svoj dinar“. Shvaćala je što vlastiti novac znači za ženu. I sama je bila krojačica, nije ovisila o suprugu. I moja je majka „imala svoj dinar“ koji joj je poslužio da pobjegne s nama iz nesretnog braka. Financijski ovisne žene to ne mogu. A i ja želim svoje dijete naučiti da nikad ne ovisi o tuđim novcima.

Nema većeg zadovoljstva nego znati da si dovoljno slobodan da živiš prema svojim pravilima.

Nekad sam bila samo zaposlenica, danas sam mama poduzetnica. Skratila sam si radno vrijeme da mogu više vremena biti s djetetom nego što bih to mogla radeći za nekog drugog, al nipošto ne bih mogla ne raditi.

Barbara Slade Jagodić Barbara Slade Jagodić (Foto: Barbara Slade Jagodić/Privatni album)
Prije mjesec dana otišla sam na vikend s prijateljicama. Želim svojoj kćerki pokazati da nismo osuđene na kuću jednom kad rodimo. Da je muškarac jednako odgovoran za stanje u kući kao i žena. Da ne pristaje na emotivne ucjene i grižnje savjesti ako nešto napravi za sebe jednom kad postane mama. Ako postane mama. Ne mora što se mene tiče. Sigurno neću biti ona koja će je tjerati da rodi kako bi se ispunila kao žena.

Ja sam mama, i to jako sretna i zadovoljna mama. A ako nekim drugim mamama nisam super mama, meni je to u redu sve dok sam svom djetetu super mama.

Barbara Slade Jagodić - 4 Barbara Slade Jagodić (Foto: Barbara Slade Jagodić/Privatni album)

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju