Gledamo suprug i ja dokumentarac na televiziji o djeci u jednoj afričkoj zemlji nakon što sam bila loše volje zbog određenih stvari koje su mi se dogodile tog dana i suprug mi kaže: "Mogla si se ovdje roditi…" Znam da je to rekao da me utješi, ali moja je reakcija bila: "A mogla sam se roditi i kao bogati dečko iz poznate obitelji." Bilo je to prije dosta godina.
Netko s pedigreom izgurao me je iz posla i ja sam (ponovo) bila bijesna.
Jer u svijetu gdje živimo, unatoč naporima, karte koje ste dobili od svojih roditelja, potpuno nezasluženo jer niste još ništa u životu napravili, odredit će koliko će vam život biti jednostavan ili težak. Warren Buffett, američki ulagač i filantrop čije je bogatstvo procijenjeno na 139 milijardi američkih dolara, nazvao je to u jednom govoru lutrijom jajnika.
Kad ga je student upitao što mu je pomoglo da stvori političko mišljenje, Buffet je ispričao jednu priču koja mi se urezala u sjećanje.
Samo zamislite da se ovo što ću ispričati događa 24 sata prije negoli ste se rodili. Čarobnjak dođe u maternicu i kaže ti: Činiš se kao izrazito odgovorno i inteligentno ljudsko biće puno potencijala. Izići ćeš van za 24 sata, a ja ću ti dodijeliti ogromnu odgovornost – da odlučiš kakav će biti politički, ekonomski i društveni status u kojem ćeš se pojaviti. Ti postavljaš pravila, bilo koji politički sustav, demokraciju, bilo što što želiš – možeš složiti ekonomsku strukturu, komunističku, kapitalističku, pokrenuti ga i obećavam da ćete ti, tvoja djeca i tvoji unuci živjeti u tom svijetu.
U čemu je caka? Caka je – prije nego što iziđeš, moraš iz ogromne kante sa 7 milijardi karata izvući koje ljudsko biće ćeš biti – možeš biti pametan ili ne, zdrav ili ne, bijele ili tamne boje kože, rođen u SAD-u ili Bangladešu itd. Nemaš pojma koju ćeš kartu izvući. Kako bi postavio svijet ne znajući što ćeš postati? Želiš li da muškarci izguravaju žene? Jer postoji 50 % šanse da ćeš se roditi kao žena. Ako razmišljaš o politici, želiš sustav koji će zadovoljiti sve ljude.
"Pogledajte tko upravlja svijetom."
Želiš sustav koji neće nikog iznevjeriti. Želiš nagraditi najbolje igrače, ne želiš da svi imaju iste rezultate, ali želiš da i oni koji su izvukli lošu kartu i dalje mogu pristojno živjeti. Ne želiš da se ljudi boje – neimaštine ili lošeg zdravlja… Ja to zovem lutrijom jajnika.
Moje sestre nisu dobile istu kartu kao ja. On njih se očekivalo da se udaju ili ako počnu raditi, da budu učiteljice ili medicinske sestre. Znajući da dizajniraš svijet u kojem je 50 % žena i 50 % muškaraca, ne želiš takav svijet za žene – jer bi se mogao roditi kao ona. Stvori svijet na ovaj način, neka ti to bude vodilja.
Pogledajte tko upravlja svijetom. Pogledajte listu najbogatijih, pogledajte listu upravnih odbora, pogledajte listu političara. Žene se sramežljivo pojavljuju na tim listama.
Ako govorimo o zapadnom dijelu svijetu, onda osim žena promatrajmo i ostale koji nisu bijeli muškarci. Ima ih tu i tamo, kao neke iznimke koje se svima pokazuju u cirkusu da se, eto, dokaže kako se ipak može uspjeti.
Apsolutno je pogrešno govoriti da svi imamo jednake šanse. Jer to nije istina.
Netko rođen s kraćom nogom ne može postati najbolji atleta jednako lako kao netko tko ima dvije zdrave noge.
Netko rođen u siromašnoj obitelji punoj problema ne može s jednakom lakoćom postati uspješan poduzetnik kao dijete iz imućne i poznate obitelji.
Jer nema luksuz da istražuje što ga sve zanima, da ide u najbolje škole, da živi u sredini koja je poticajna. Jer nema tatu da mu otvori prva vrata.
To ne znači da će netko rođen za zlatnom žlicom u ustima uspjeti. Ili da netko iz blata neće za 20 godina sjediti u zlatnoj fotelji. Ali oni nemaju iste šanse.
Vidjela sam u svojih 45 godina puno scena u kojima su "nebitni" izgurani da bi se dala šansa "bitnima", djeci čiji su roditelji nazvali prijatelje i rekli da zaposle njihovo dijete ili da im postanu klijenti. Znali su se zahvaliti na suradnji sposobnima da bi posao dali djeci poznatih roditelja.
Jednom kad mi je rečeno da otkažem suradnju s kojom sam kao voditelj tima bila zadovoljna i dam posao nekoj djeci nekih ljudi koji su tek pokrenuli firmu i treba im klijenata, pitala sam naivno: "Je l' bismo mogli ove ipak zadržati?" Moja nadređena osoba samo se nasmijala i rekla: "Nažalost, ne."
"Život nije fer."
Progutala bih tu nepravdu da u novinama ne gledam PR tekstove u kojima se ta bitna djeca hvale kako su krenuli od nule i, eto, baš s 20 i kojom godinom pokrenuli firmu koja se razvila do nebesa u samo godinu-dvije. Prije sam se baš jako nervirala radi toga, ali znam da život nije fer. I puno toga zaista ovisi o lutriji jajnika.
Ne možemo birati roditelje. Nitko nije kriv jer mu se posrećilo i ne treba posramljivati djecu koja imaju. Nisu oni za to krivi, većina roditelja želi pomoći svojoj djeci. Imali ili nemali. Nisu oni krivi jer nemaju.
Ono što možemo birati jest kako ćemo odgajati djecu. Poticajan roditelj može izvući najbolje iz djeteta, dok loš roditelj može uništiti šanse i djetetu kojem je sve stavljeno na pladnju. Na svaku priču o nekom tko se izdignuo iz blata imamo priču o bogatašu koji je sve što su roditelji zaradili prokockao.
Na stranu bogati i siromašni, isto je i sa spolovima. Roditi se kao muško i roditi se kao žensko nije isti start.
Prije ćete djevojčici kupiti kuhinjicu za igranje nego dječaku. I prije ćete djevojčici reći da se ne penje na stablo nego dječaku. Dječacima se jednostavno puno toga više dopušta nego curama. I ne usmjerava ih se na kuću i održavanje doma, nego na izgradnju (karijere).
Jedan tekst iz Lega, star 50 godina, objašnjava kako zapravo roditeljstvo može utjecati na razvoj djeteta:
Potreba za stvaranjem jednaka je kod sve djece. I dječaka i djevojčica. Bitna je mašta. Ne vještina. Gradiš ono to ti padne na pamet, na način na koji ti padne. Krevet ili kamion. Kuću za lutke ili svemirsku letjelicu. Puno dječaka voli kuće za lutke. Humanije su od letjelica. I dosta djevojčica voli svemirske letjelice. Uzbudljivije su od kuća za lutke. Najvažnije je staviti im pravi materijal u ruke i pustiti ih da stvaraju ono što im se sviđa.
"Ne biramo karte s kojima smo se rodili."
Ali većina roditelja ipak će upravljati dječjom igrom. Dječaku će se rugati jer je odabrao ružičasti autić u trgovini i pokušati mu u ruke staviti plavi, a ako dječak obuče haljinicu, vodit će se razgovori doma koji neće biti poticajni. Cilj će im biti posramljivanje. Kako to znam? Imali smo nedavno internetsku tarapanu nad osobom koja je na Eurosongu nastupila u haljinici, "a izgleda kao muško". Ne treba vam puno objašnjavati, sigurna sam da niste živjeli u mišjoj rupi tih dana. A možda ste se i sami narugali.
No postavila bih vam pitanje: Biste li radije da vam dijete plače u hlačama cijeli život ili da se smije u haljinici? I drugo pitanje: Što da ste se vi rodili kao to dijete? Ne vjerujem da biste postavili svijet tako da ne smijete nositi haljinicu ili da vas smatraju čudakom.
Ne biramo karte s kojima smo se rodili. Treba imati sreće pa se roditi u obitelji gdje će ti roditelji biti sigurna zona i dopustiti ti da se samostalno razviješ u osobu koja želiš biti. Treba imati sreće i roditi se u onom dijelu svijetu gdje sustavi ne kažnjavaju gubitak na lutriji jajnika.
Ja znam da sam imala dosta sreće na toj lutriji. Ali ne toliko sreće kao bogati dečko. To što sam danas ravnopravna nekim zlatnim dečkima isključivo je zasluga mene i mojih roditelja. Trebalo mi je 25 godina rada da dođem na razinu na kojoj su se oni rodili.
Prestanimo ponavljati lažnu mantru kako svi imamo iste šanse. Nemamo. Neki se za svoje šanse itekako moraju izboriti.
