Jedan je riječki psiholog napisao izvrstan tekst koji sam nekidan uočila na svom LinkedIn feedu – "Kako izgledaju odrasle žene koje se još uvijek trude biti dobre curice?", a koji mi je dao misliti.
On je terapeut i često mu na stolici preko puta sjede dobre djevojke. Kako je sam napisao, to su one koje su "…od djetinjstva pa nadalje pokušavale zadovoljiti očekivanja koja su od njih imali roditelji, obitelj, treneri, učitelji, partneri. Isto rade i danas".
Prvo želim naglasiti kako nema loše djece. Sva su djeca dobra. Samo su neka sretno odgojena, a neka baš i ne. Neka imaju zdravo postavljene granice, neka pak žive u strahu od postavljenih granica ili ih olako preskaču jer posljedica nema. Roditeljstvo je balansiranje na jednom kotaču, a kamenčića na putu je jako puno. Zato nam je lakše voziti to roditeljstvo čistim, dobrim i poznatim putem nego stazom koja nam je strana.
Djeca, ako na van i postanu loša, loša su jer su ih odrasli takvima napravili. No u sebi sva ta loša djeca pate – od nepovezanosti s roditeljima, od prevelikih očekivanja, od premalo pažnje. I psihijatar Gabor Maté i psiholog Gordon Neufeld pisali su u knjizi "Budite tu za svoju djecu" o tome kako se loše ponašanje u djece može ispraviti – ne kažnjavanjem djece, nego aktivnim uključivanjem roditelja u njihove živote gdje će oni kvalitetno provoditi vrijeme sa svojom djecom i slušati što njihova djeca zaista trebaju. Ne naređivati, ne ucjenjivati, ne očekivati. Biti tu za svoju djecu, u dobru i zlu.
Očekivanja su gadna stvar. Zamisli da ti roditelji nisu sretni jer si u školi dobio četvorku. Kad je dobiješ, odlazak kući bit će ti stresan. U roditeljima ćeš vidjeti šefa kojeg se bojiš jer nisi isporučio njegove željene rezultate, ne saveznika koji cijeni trud. Radit ćeš sve da ispuniš tuđa očekivanja samo kako bi bio prihvaćen. Dobre curice bit će povodljive u društvu, lako će ih drugi iskoristiti, a možda neće ni ispuniti vlastite snove jer će htjeti biti uzorna djeca koja završavaju fakultet po želji roditelja.
Ako ste danas perfekcionisti i "dobre curice", osjećate li se dobro?
Ja ne. U djetinjstvu sam ja bila ta dobra curica. Dogodilo se svašta u životima mojih roditelja, a posebice majke, što je u meni izazivalo taj sindrom. Mislim da moja majka nikad nije povikala na mene, nije bila tip ni koji prijeti, ucjenjuje, koji je pasivno-agresivan, bila je mila i draga… Otkud mi onda to da moram biti dobra curica?
Htjela sam biti ta oko koje se mama neće morati brinuti i plakati, htjela sam da ima razlog biti sretna, htjela sam da ima jedno dijete koje je odlikaš i koje ne radi gluposti. Mislim da sam svojim savršenim ponašanjem htjela sam da me se vidi. Jer sam u obitelji bila ono nevidljivo dijete. Sama sam sebe potjerala u taj kut, a majka je valjda preopterećena životom koji ju je snašao bila zahvalna jer ima barem jedno "lako održivo dijete". Pružala mi je sve najbolje što je mogla, ali nažalost puno toga nije mogla i mislim da ju je to izjedalo.
Kad moj ujak kaže da sam bila sveto dijete koje je slušalo, opisujući me "mogao si je staviti da sjedi na stolici satima i ona se ne bi maknula", ja poželim zaplakati. Jer sam bila dobra svima, ali dugoročno sebi ne.
Znam da mi je majka kad je shvatila da umire rekla "Hvala ti što si tako uvijek bila dobra", a ja sam se godinama izjedala jer sam otišla iz njezine sobe samo 10 minuta prije negoli je umrla. Htjela sam da ne umre sama, a ona je valjda htjela da mi ne umre na rukama. Ali dobre curice ne puštaju majke da umiru same!
Ima već nekoliko godina da sam pomirila u sebi neka očekivanja. Nisam sjedila na stolcu ovog riječkog psihologa, ali na drugim stolcima jesam. I ne bih htjela da moje dijete u budućnosti sjedi na nekim sličnim stolcima jer je "dobra curica" koju žderu vlastita i tuđa očekivanja.
Zaklela sam se da svojoj curici nikad neću reći da nije dobra, da je mama ne voli, da će je mama napustiti, da nešto nije savršeno napravila, da se nešto radi "jer sam ja tako rekla", da ću se svakodnevno truditi vidjeti je i pohvaliti njezin trud, da će meni biti itekako vidljiva i itekako nesavršeno savršena.
To ne znači da ne postavljam granice, moje će dijete sigurno reći da sam ja stroži roditelj. Razmažena djeca isto nisu neki recept za sretnu budućnost jer ta tek imaju kasnije nerealna očekivanja u životu.
E, sad, gdje je točno granica zdravog odgoja, nemam pojma. Nitko ne zna. Vozimo svi kako znamo, omakne nam se svima i da popustimo i da poludimo. Da treba dignuti ruku tko je od roditelja napravio neku glupost prema svom djetetu, ja bih digla obje ruke. I noge. Nisam svetica. Nema svetih.
Trudim se ne odgojiti dobro dijete za druge, nego odgojiti dobro dijete za nju samu, a to je da postane mentalno jaka osoba koje ne odustaje od sebe i svojih snova.
Zaklela sam se da mojoj curici nikad neću reći da nije dobra, da je mama ne voli, da će je mama napustiti, da nešto nije savršeno napravila,da se nešto radi „jer sam ja tako rekla“
Evo što sam iz brojnih savjeta psihologa naučila:
Djeca koja su mentalno jaka lakše se bore pred izazovima života. Ne odustaju na prvoj prepreci. Ako nešto ne mogu, pokušavaju pronaći drugi način kako da to naprave umjesto da samo nešto odbace i kažu "Ovo nije za mene".
Djeca koja su sigurna u sebe nisu povodljiva. Vježbajte s djecom situacije u kojima ih netko nagovara da naprave nešto ružno. Dobro je da znaju kako mogu odbiti druge na pristojan način: "Ne, hvala" ili "To nije dobra ideja, neću to raditi."
Mentalno jaka djeca ne skrivaju svoje greške. Razgovaraju s roditeljima o lošim stvarima, a na nama je da razgovaramo o tome s njima bez opominjanja i kažnjavanja zbog toga. Iz grešaka se može učiti uz našu pomoć.
Skrivanje emocija i olako prelaženje preko njih također nije odluka djece koja će se u budućnosti znati nositi s problemima. U redu je biti i ljutit i tužan, nije u redu da mi stariji govorimo "Joj daj, zbog toga ti plačeš...". Ako je djetetu nešto bitno, pokušajmo doznati zašto je bitno. Možda zaista jest "gluposti", ali njima je to u tom trenutku vjerojatno baš jako važno.
Mentalno jaka djeca ne rugaju se drugoj djeci. "Spuštanje" je klasičan znak manjka samopouzdanja. Stoga ako primijetite da vaše dijete govori ružno drugoj djeci, razgovarajte s njim i pokušajte doći do uzroka negativnih osjećaja. Možda su tužni zbog nečeg, a možda je na njih netko ranije vikao i ponizio ih, pa sad oni imaju potrebu činiti to drugima kako bi od sebe odvratili vlastite osjećaje.
Puno se toga još može napisati, sigurno ste i sami čitali brojne knjige. Ako ste došli do kraja ovog teksta, vjerujem da vam je stalo da vaša dobra curica bude sretna jednom kad odraste. E, pa, dobre curice uglavnom nisu sretne kad odrastu jer stalno pokušavaju drugima biti dobre, što je za njihovo mentalno zdravlje dosta loše.
Za kraj, evo vam poruka od jedne bivše "dobre curice": Ne odgajajmo dobre curice, odgajajmo mentalno jake curice. To je za njihovu sretniju budućnost.
