Roditi još barem jedno dijete nakon što ste dobili prvo: da ili ne? Dilema je to brojnih roditelja koji razmišljaju o potomstvu. No treba li dijete brata ili sestru?
Sve je više djece jedinaca. U zemljama zapadnog svijeta postotak domaćinstva sa samo jednim djetetom penje se i do 47 posto. Moram priznati da me iznenadio taj podatak iako nisam slijepa da ne vidim svijet oko sebe.
Kad sam išla u vrtić i školu, jedva da sam poznavala nekog tko nije imao brata ili sestru. Danas kad moje dijete ide u vrtiću primjećujem da je većina djece bez njih. Uostalom, i moji nećaci s obje strane koji su već prešli 20. godinu su jedinci.
Mina je naše jedino dijete. Nažalost, mislim da će i ostati jedinica. Rodila sam je iz osmog pokušaja IVF oplodnje u 40. godini života.
Nema šanse da više odem doktoru po hormonsku injekciju, a prirodno začeće u mojim godinama već je stvar čuda. Zato me zanimalo koliko je za moju curicu dobro li loše to što će biti jedino dijete u obitelji, posebno kad je odnedavno počela s pitanjima Kad ćeš mi roditi seku? jer ju je jedna od njezinih prijateljica dobila.
Prema mom istraživanju stručne i nestručne online literature, evo što su pozitivne i negativne stvari ako ste jedino dijete u obitelji:
Pozitivne:
- nepodijeljena pažnja roditelja
- privatnost (ne mora dijeliti sobu ako u kući nema više soba)
- dijete može odrasti u samostalniju osobu, ako roditelji paze da ga ne razmaze
- nema uspoređivanja s braćom i sestrama, što inače nekad rezultira nižim samopouzdanjem
- može dobiti više materijalnog, a nakon smrti roditelja nema stresa i svađe oko podjele
Negativne:
- manjak motivacije (jer nema rivalstva i nekog za usporedbu)
- usamljenost
- pritisak jer se od djeteta očekuje da postigne sve
- manjak prijatelja (ako roditelji ne porade na socijalizaciji)
- sebičnost (jer nisu naučili dijeliti)
Kad su djeca mala, prve lekcije iz društvene dinamike obično uključuju braću i sestre. Djeca uče iz interakcija s njima, ali i iz grešaka koje vide kod njih. Doživljavaju i neslaganje i svađanje, što ih uči kako da rješavaju probleme ili snose posljedice, napisala je psihoterapeutkinja Caroline Artley.
Istraživanja su pokazala da se roditelji najčešće odlučuju na drugo dijete jer se boje da će im dijete biti usamljeno i nesocijalizirano. No druga istraživanja pokazuju i kako jedinci nisu ništa sebičniji, razmaženiji ili usamljeniji od djece koja imaju braću ili sestre.
Osnovni argument neće imati nikoga svoga kojim se malo nabija na nos krivnja roditeljima jedinaca ne stoji iz još jednog razloga: Čak i ako dijete dobije brata ili sestru, to ne znači nužno da će se oni međusobno podržavati.
Poznajem toliko braća i sestara koji se nikad nisu povezali. Neki su čak i na ratnoj nozi. Nažalost, moram priznati ni da se ja nikad nisam povezala sa svojim bratom. Stariji je osam godina od mene i jednostavno je ta razlika bila prevelika da se povežemo u startu. Ja sam njemu uvijek bila mala i dosadna, a kasnije kad sam odrasla, otišla sam živjeti u drugi grad radi školovanja, a on se oženio i radio diljem svijeta.
Imam li brata? Imam.
Imam li osjećaj da ga imam? Ne baš.
Roditelji su nam odavno umrli pa je to dodatno pomoglo da se razdvojimo jer nije bilo obiteljskih događanja i sastanaka.
Bliža sam s prijateljima nego s njim i kad mi je trebala pomoć, obratila bih se prvo prijateljima. Zbog toga vjerujem da nisam naštetila svojoj kćerkici jer nemamo drugo dijete. Kako kažu, prijatelji su obitelj koju sam stvoriš.
Ako bude po ovom što sada vidim, Mina je društvena pčelica koja se obožava družiti, ima svoje tri super prijateljice s kojima se redovito druži i izvan vrtića te zajedno uče sve o dijeljenju, svađanju i toleranciji.
Da, možda mi je malo žao što nemam barem dvoje djece jer jako volim djecu, ali tako su mi se posložile karte. No možda je taj neki svemir baš htio da Mina bude jedinica. Moja divna jedinica.
