Obitelji s pomajkom ili poočimom najveće su skupine obitelji nakon klasične, nuklearne obitelji, no u mnogim kulturama i danas postoje stereotipi o „okrutnosti” pomajki i/ili poočima u odnosima s partnerovom djecom.

Tome su u vrlo velikoj mjeri pridonijele bajke koje se čitaju ili usmeno prenose već stoljećima s koljena na koljeno, a djeca ih upijaju.

Iako pomajka, baš kao i poočim, kod djece mogu izazvati vrlo različite reakcije, itekako je moguće ostvariti kvalitetan i dugotrajan odnos u kojem nijedna strana neće biti zakinuta niti se osjećati podređeno drugoj.

No za stvaranje bliskosti potrebno je vrijeme.

Kada roditelj uđe u novu vezu ili brak, dijete često ima osjećaj gubitka i odbačenosti. Nije rijetkost i da dijete godinama sebe uvjerava u to da će mama i tata opet jednom biti zajedno.

Kada pak dođe do tog novog braka, dijete polako počinje shvaćati da pomirba nije moguća te se nastoji boriti protiv novog člana. Osim toga, ako je u čitavu priču uključeno i novo dijete koje roditelj ima s novim partnerom, priča se dodatno zapetljava.

Ovisno o vanjskim okolnostima, u psihologiji su poznate tri uloge koje pomajka može imati.

Može imati ulogu primarne majke ako djeca nemaju biološku majku, bilo da je umrla ili ih je napustila, mogu imati ulogu druge majke, što je koncept koji bi trebalo izbjegavati, te mogu imati ulogu prijateljice, a to je ono čemu bi trebalo težiti.

Kada dođe do novog braka, dijete polako počinje shvaćati da pomirba nije moguća te se nastoji boriti protiv novog člana.

Kada će i kako dijete prihvatiti pomajku, ovisi i o njegovoj dobi. Istraživanja su pokazala da će se malo dijete lakše prilagoditi tome, dok će tinejdžerima trebati mnogo više vremena.

No važno je da pomajke u svakom trenutku budu svjesne toga sa se odnos povjerenja stvara s vremenom, kao i to da se ljubav ne može forsirati.

IRE, TI SI MOJA MAMA BROJ DVA

Da je moguće ostvariti ulogu prijateljice te da pomajka može imati pozitivan učinak na novonastalu obitelj, govori i priča Irene (39) iz Splita. Sa suprugom ima osmogodišnjeg sina, a istodobno je pomajka 18-godišnjeg M.

Kada sam ga upoznala, imao je tek šest godina. Dobro se sjećam tog dana. Bila sam jako zabrinuta i nervozna. Pitala sam se kako ću ja to izvesti, što ću, što ako me mali ne bude volio? Što ako se mali meni ne bude sviđao? Iskreno sam se prepala, no susret je prošao jako dobro. Kupila sam slatkiše i krenula u tu novu avanturu. On je, kao što bi bilo i svako drugo dijete, bio malo zbunjen i nije baš puno pričao, no brzo smo se sprijateljili, govori nam Irena.

Ne krije da je upravo to bio i najveći izazov – građenje prijateljskog odnosa.

Željela sam da osjeti da sam mu u prvom redu prijateljica i da se može osjećati opušteno kraj mene. On je poseban dječak i brzo smo se zbližili. Na početku nismo često ostajali sami, no kada i jesmo, nije bilo one neugodne tišine, prisjeća se.

Danas je on mladić koji živi u Londonu, no veze s obitelji i pomajkom i dalje su ostale čvrste.

Iako je prošao rastavu roditelja i selidbu u drugu zemlju, vidi se da je bio sretno dijete. Kod nas u Hrvatskoj provodi ljeta i blagdane. I danas zajedno odlazimo na more, u grad, u šetnje, iako u tim godinama više voli društvo svojih vršnjaka, jasno, kaže nam Irena kroz smijeh.

Kada se danas osvrne na početak svog odnosa s posinkom, svjesna je toga da je najvažnije u cijeloj priči bilo biti prirodan. Jedino se tako sve moglo posložiti i jedino je tako mogla nastati jedna nova obitelj.

Dijete to osjeti, treba biti iskren i prirodan. I onda nekako sve dolazi od sebe. Ne treba ništa forsirati niti glumiti mamu tom djetetu. On meni danas zna reći: 'Ire, ti si moja mama broj dva.' No nikad mu nisam htjela zamijeniti mamu. Nju ne poznajem, no muž je u korektnim odnosima s njom. Djeca koja su preživjela razvod roditelja često dožive traume, pa s njima treba polako i oprezno, no na kraju se zbilja može uspostaviti jedan divan odnos, zaključuje Irena.

Još lakše do inspiracije uz omiljene teme. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju