‘Bullying’ ili međuvršnjačko zlostavljanje i maltretiranje nažalost je svakodnevica u većini škola, a mnogi učitelji i profesori toga nisu niti svjesni jer zlostavljana djeca skrivaju svoje probleme
Ponekad djeca tako dobro skrivaju sve nevolje i maltretiranje kroz koje prolaze u školi pa je učiteljima ili profesorima teško uopće primijetiti da postoji problem koji se mora što prije riješiti.
Upravo je toga svjesna učiteljica kojoj je spisateljica Glennon Doyle Melton posvetila kolumnu. U njoj je opisala susret s jednom od učiteljica svog sina Chasea koja joj je tijekom razgovora priznala da svaki tjedan pokušava prepoznati zlostavljane učenike u svojoj učionici.
'Sjele smo na par minuta i pričale o tome kako je podučavanje djece sveta dužnost i odgovornost. Složile smo se da matematika i čitanje nisu najvažnije stvari koje se uče u učionicama. Onda mi je ispričala ovo.
Svaki petak zamoli svoje učenike da izvade komad papira i na njega napišu imena četvero djece s kojom bi voljeli sjediti sljedeći tjedan. Učenici su svjesni da njihovi zahtjevi mogu i ne moraju biti ispunjeni. Također moraju izdvojiti jednog učenika koji je taj tjedan bio izuzetan primjer svima.
Svaki petak, nakon što učenici odu svojim kućama, ona razvrstava te papiriće ispred sebe i proučava ih.
Svaki učitelj i profesor zna da se zlostavljanje najčešće događa izvan njihovog vidokruga i da su zlostavljana djeca previše prestrađena da bi se nekome povjerila.
S kim nitko ne želi sjediti?
Tko ne može napisati ni jednu osobu s kojom bi želio sjediti?
Koga nitko ne primjećuje?
Tko je prošli tjedan imao milijun prijatelja, a ovaj tjedan ni jednog?
Ona ne traži novi raspored sjedenja za izuzetne učenike. Ona traži usamljenu djecu. Onu koja se teško povezuju s drugom djecom. Identificira mališane koji postaju žrtve školskog društvenog života. Odmah na licu mjesta raspoznaje koga maltretiraju i tko maltretira.
Kao majka, mislim da je ovo najbriljantnija strategija s kojom sam se ikada susrela. Svaki učitelj i profesor zna da se zlostavljanje najčešće događa izvan njihovog vidokruga i da su zlostavljana djeca previše prestrađena da bi se nekome povjerila. Ali istina izlazi na vidjelo na onim malim privatnim komadićima papira, napisala je Glennon.
Učiteljica potom pronalazi načine da djecu koja su izopćena integrira u društvo. Glennon ju je upitala koliko se dugo koristi ovom metodom, a ona joj je odgovorila: ‘Od pucnjave u školi Columbine. Svaki petak nakon pucnjave u Columbineu.’Ona ne traži novi raspored sjedenja za izuzetne učenike. Ona traži usamljenu djecu. Onu koja se teško povezuju s drugom djecom.
Spomenuta tragedija dogodila se 20. travnja 1999. godine u SAD-u. Tog su dana Eric Harris i Dylan Klebold, učenici srednje škole Columbine, ubili 12 školskih kolega, jednog profesora i ranili 24 osobe, a nakon pucnjave počinili su samoubojstvo. Eric i Dylan godinama su bili meta vršnjačkog maltretiranja odnosno bullyinga.
Ova briljantna žena shvatila je na tom primjeru da nasilje započinje zbog izopćenosti. Svako vanjsko nasilje započinje s unutarnjom usamljenosti. Gledala je tu tragediju i znala da će djeca koju se ne primjećuje mogu jednom pribjeći tome da ih se primijeti pod svaku cijenu. Odlučila je boriti se protiv nasilja na vrijeme i često, u okolini koja joj je nadohvat ruke. To što ona radi spašava živote. Uvjerena sam u to. Ona pronalazi problem, prekida izopćenost i usamljenoj djeci pruža pomoć koja im je potrebna, zaključuje Glennon.
