Rođena Parižanka bila je dijete glumačkog para te kao takva odrastala na "daskama koje život znače".
Vrlo je rano razvila sklonost prema glumi te svoju prvu ulogu ostvarila s napunjenih 14 godina glumeći uz sestru u filmu Les Collegiennes. No glumački svijet zapazio ju je kada je dobila ulogu u mjuziklu Kišobrani Cherbourga redatelja Jacquesa Demyja.
Imala je ulogu hladne, no erotične ljepotice, zbog čega je kasnije dobila i nadimak "ledena ljepotica".
Uslijedile su brojne druge uloge, među kojima se ističe rad na filmu Odbojnost Romana Polanskog te Ljepotica dana i Tristana Luisa Buñuela. Za spomenuti film Ljepotica dana bila je nominirana za nagradu BAFTA, a za ulogu u filmu Indokina dobila je nominaciju za Oscara za najbolju glavnu žensku ulogu.
Njezin je uspjeh bio ovjenčan i s dvije nagrade César za najbolju glumicu za uloge u filmovima Françoisa Truffauta Posljednji metro i već spomenutom filmu Indokina Régisa Wargniera.
Za potrebe glumačkog rada obojala je i svoju prirodnu tamnosmeđu kosu u plavu, i to na nagovor redatelja Rogera Vadima, koji je 1963. ustrajao na tome da Catherine promijeni izgled za ulogu Justine u filmu Porok i vrlina.
Prijateljstvo za pamćenje
Kako je postajala sve veće glumačko ime u svojim ranim dvadesetima, tako su se jedna za drugom počele pružati i sve veće prilike za nova poznanstva i utjecajna prijateljstva. Jedno od takvih započelo je s jednim od najvećih modnih dizajnera naše epohe Yvesom Saint Laurentom.
Godine 1965. bila sam pozvana da budem predstavljena kraljici Elizabeti II., a moj suprug David Bailey, inače modni fotograf, predložio je da pitam Yvesa Saint Laurenta za večernju haljinu.
Stigla sam u Rue Spontini s fotografijom njegove ruske kolekcije od prijašnje godine, koju je pristao kreirati za mene. Duga bijela haljina s crvenim uvezom bila je početak dugogodišnje suradnje i prijateljstva.
Iako je bila udana, uvijek je, prije svega, težila samostalnosti i neovisnosti. To se ogleda ne samo u njezinu privatnu životu nego i u ulogama koje je prihvaćala i tako kreirala jednu sasvim novu junakinju
Njegova ozbiljnost unutar ateljea i šarm izvan ateljea učinili su sve te godine čarobnima – naše tiho suučesništvo, naš ludi smijeh i naša melankolija približili su nas jedno drugome, rekla je Catherine za L' Officiel povodom rasprodaje svoje pozamašne kolekcije garderobe prilikom velike selidbe prije nekoliko godina.
Upravo je Yves Saint Laurent dizajnirao i brojne njezine kasnije kreacije koje je nosila i na filmskim platnima i na crvenom tepihu. U svojoj je filmografiji često portretirala nedodirljive fatalne žene, a njezini su kostimi definirali poimanje takve žene tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća: šik šeširi, bluze s tzv. pussy mašnom, suknje i haljine A-kroja, svilene marame, podvrnuti rukavi košulja i jakni učinili su je modnom ikonom.
Pamtljiva i na filmskom platnu i izvan njega
Svaka od njezinih uloga sa sobom je nosila dašak francuske elegancije, kojoj su težile njezine brojne obožavateljice, ali je pritom uvijek zadržavala i određenu dozu tajanstvenosti, pa i određene "hladnoće" i na filmskom platnu i izvan njega.
Neki smatraju da je jedan od uzroka tome što je rano u automobilskoj nesreći izgubila sestru s kojom je bila vrlo bliska te je zato odlučila ne otkrivati detalje iz svojeg privatnog života. No zato mnogo o njezinu utjecaju na kinematografiju i svijet mode možemo iščitati iz nekih od njezinih najboljih filmskih ostvarenja.
Primjerice, u filmu Ljepotica dana utjelovljuje predivnu mladu kućanicu sa smislom za stil koja živi u braku bez vođenja ljubavi, što je dovodi do toga da svakog dana od 14 do 17 sati počinje raditi u luksuznom pariškom bordelu. Njezina je gluma očarala glumački svijet, a film se redovito nalazi na popisima najboljih ostvarenja svih vremena.
No Catherine je igrala ulogu i u filmovima mnogo ozbiljnije tematike i pokazala da joj nijedan posao nije nedostižan. U filmu Posljednji metro utjelovila je glumicu i suprugu židovskog vlasnika kazališta u Parizu koja pokušava ostati pribrana i motivirana tijekom nacističke okupacije Europe.
Čak i kada je zašla u peto desetljeće, sjajne uloge nisu je zaobilazile. Primjerice, u već spomenutom filmu Indokina utjelovila je Éliane, elegantnu vlasnicu plantaže u Vijetnamu, a upravo joj je ta uloga donijela i jedinu nominaciju za nagradu Oscar.
Uz brojne sjajne uloge tijekom duge karijere, popularnost je itekako dobro iskoristila pa se pojavila na naslovnici Playboya te redovito bila zaštitno lice kampanja modnih kuća, kao što su Chanel, L'Oreal i Yves Saint Laurent. Kako su godine prolazile, njezin stil nije nimalo kopnio, no uvijek je bila mnogo više od samo lijepog lica, a to nam pokazuje i danas.
Iako je bila udana, uvijek je, prije svega, težila samostalnosti i neovisnosti.
To se ogleda ne samo u njezinu privatnu životu, nego i u ulogama koje je prihvaćala i tako kreirala jednu sasvim novu junakinju – onu koja se ne libi pokazati svoje strasti, koja je svjesna svog izgleda i ne misli se ispričavati zbog toga, ali i onu koja predano radi za egzistenciju, iskreno voli i nastoji doprinijeti poboljšanju svijeta u kojem živi.
Šik šeširi, bluze s tzv. pussy mašnom, suknje i haljine A-kroja, svilene marame, podvrgnuti rukavi košulja i jakni učinili su je modnom ikonom.
Tako, za razliku od mnogih filmskih zvijezda, nikada nije napravila dugu stanku u karijeri, pa je snimila više od stotinu filmova (kratkometražnih i dugometražnih), a bila je i društveno angažirana.
Međutim, ta njezina angažiranost nije prošla bez incidenata. Mnogi su joj zamjerili što je govorila protiv pobačaja te čak i protiv pokreta #MeToo, kojim su glumice nastojale upozoriti na stvarno stanje u filmskoj industriji.
No i u svemu tome ona je naprosto ostala svoja - ne ispričavajući se za ono što jest.
