Požar u tvornici Triangle Shirtwaist bio je najsmrtonosnija industrijska katastrofa u povijesti grada New Yorka te čevrta najveća industrijska nesreća po broju izgubljenih života u povijesti SAD-a. Požar je uzorkovao smrt 146 zaposlenika tvornice od kojih su mnogi skakali kroz prozor u bijegu od požara i tako skočili u smrt.
Većina žrtava bile su talijanske i židovske imigrantice koje su nedavno stigle u SAD, žene i djevojčice od 14 do 23 godine. Od žrtava čije godine su poznate, najstarija je bila 43-godišnja Providenza Panno, a najmlađe žrtve imale su 14 godina i zvale su se Kate Leone i Rosaria "Sara" Maltese. Ova tragedija bila je jedan od pokretača modernog radničkog pokreta i novih zakona o sigurnosti na radnom mjestu.
Danom žena obilježava se i jedna od najvećih industrijskih nesreća u povijesti SAD-a, požar u tvornici Triangle Shirtwaist
Tvornica Triangle Shirtwaist nalazila se na osmom, devetom i desetom katu zgrade Asch, u blizini parka Washington Square. Zgrada i danas stoji na istom mjestu i poznata je kao Smeđa zgrada te je dio i u vlasništu Sveučilišta New York. Tada u vlasništvu Maxa Blancka i Isaaca Harrisa, tvornica je proizvodila ženske bluze, poznate i kao shirtwaists. Zapošljavala je oko petsto radnika, većinom mladih talijanskih i židovskih imigrantica koje su radile devet sati dnevno tijekom radnog tjedna te sedam sati subotom, a za 52 radna sata zarađivale su između sedam i 12 dolara tjedno, što je u današnjim vremenima ekvivalent iznosu od 191 do 327 dolara tjedno, odnosno 3,67 do 6,29 dolara na sat.
Oko 16.40 sati u subotu 25. ožujka 1911., pretkraj radnog vremena, u tvornici je izbila vatra u kanti za otpad ispod krojačkog stola na osmom katu. Prvi alarm oglasio se u 16.45 kada je prolaznik vidio kako s osmog kata suklja dim. Obojica vlasnika tvornice bila su ondje sa svojom djecom koju su povela u razgledavanje.
Knjigovođa s osmog kata uspio je telefonom upozoriti zaposlenike na desetom katu, ali nije bilo načina kako doći do osoblja na devetom katu. Kako su stubišta i izlazi bili zaključani, što je u tadašnje vrijeme bila normalna praksa kako bi se spriječilo da radnici uzimaju neodobrene pauze i da se smanje krađe, mnoge radnice i radnici nisu mogli pobjeći iz goruće zgrade, a jedino što su mogli napraviti jest da skoče kroz prozore.
Deseci radnika pobjegli su od požara tako što su se jednim nezaključanim stepenicama popeli na krov. Drugi preživjeli uspjeli su se nagurati u liftove koji su bili u funkciji.
U tri minute od izbijanja požara, stepenicama koje su vodile na Greene Street više nije bio moguć pristup. Prestravljeni zaposlenici nagužvali su se na jedan požarni izlaz, koji su gradske vlasti dopustile Aschu da podigne umjesto potrebno trećeg stubišta, krhka i slabo učvršćena željezna konstrukcija koja je možda bila slomljena i prije požara. Konstrukcija se ubrzo izvila i srušila od vrućine i preopterećenja, pri čemu je oko dvadeset radnika palo s visine od skoro 30 metara na betonski pločnik. Ostali su u očaju čekali dok ih dim i vatra nisu svladali.
Vatrogasci su stigli brzo nakon izbijanja požara, ali nisu mogli zaustaviti plamen jer su vatrogasne ljestve bile dugačke dovoljno tek da dosegnu do sedmog kata. I tijela palih ljudi i oni koji su i dalje skakali otežali su vatrogascima pristup zgradi. Ukupno 62 ljudi poginulo je skočivši iz goruće zgrade. U tom stravičnom prizoru kojeg je bilo nemoguće opisati riječima, svjedoci su vidjeli i muškarca kako ljubi mladu ženu na prozoru prije nego što su skupa skočili u smrt.
Rukovatelji dizalima Joseph Zito i Gaspar Mortillaro spasili su mnoge živote vozeći tri puta lift do devetog kata kako bi iz zgrade izvukli što više ljudi, ali Mortillo je morao odustati kada su se šine njegova dizala izvile pod vrućinom. Neke su žrtve otvorile vrata dizala i skočile u prazno okno, pokušavajući skliznuti niz kablove ili skočiti na vrh dizala. Težina i udarci tijela iskrivili su kabinu dizala i onemogućili Zitu da pokuša još jednom.
Vatrogasni zapovjednik zaključio je da je vjerojatni uzrok požara bila neugašena šibica ili cigareta koju je netko bacio u kantu u kojoj se nalazila hrpa otpadaka tkanine. Iako je pušenje bilo zabranjeno u tvornici, krojači su često skrivali cigarete i udisali dim kroz svoje revere kako ne bi bili otkriveni.
Vlasnici tvornice koji su požar preživjeli tako što su pobjegli na krov zgrade, optuženi su za ubojstvo prvog i drugog stupnja. Tužiteljstvo je u optužnici navelo da su vlasnici tvornice znali da su izlazna vrata zaključana. Iako je istraga utvrdila da su brave bile zaključane tijekom radnog vremena, obrana je naglasila da tužiteljstvo nije uspjelo dokazati da su vlasnici to znali.
Porota je oslobodila Blancka i Harrisa od optužbi za ubojstvo prvog i drugog stupnja, ali utvrđeno je da su odgovorni za protupravnu smrt tijekom naknadne građanske tužbe 1913. godine u kojoj su tužitelji dobili odštetu u iznosu od 75 dolara po žrtvi. Osiguravajuće društvo platilo je Blancku i Harrisu oko 60.000 američkih dolara više od prijavljenih gubitaka ili oko 400 dolara po žrtvi.
Dvije godine nakon tragedije, Blanck je još jednom bio uhićen zbog zaključavanja vrata u tvornici tijekom radnog vremena. Kažnjen je s globom od dvadeset dolara, što je bio najmanji mogući iznos globe.
Rose Schneiderman, istaknuta socijalistička i sindikalna aktivistica, održala je govor na memorijalnom skupu održanom 2. travnja 1911. u Metropolitanskoj operi, okupljenima među kojima su uglavnom bile članice Ženske sindikalne lige. Požar je koristila kao argument tvorničkim radnicima da se organiziraju i zahtijevaju sigurnije i bolje uvjete rada.
Bila bih izdajnik prema ovim jadnim spaljenim tijelima kada bih vama okupljenima govorila o zajedništvu. Previše krvi je proliveno. Znam iz svog iskustva da je na radnicima da spase sami sebe. Jedini način na koji se mogu spasiti jest snažni pokret radničke klase, naglasila je Schneiderman u svom govoru.
Požar u tvornici Triangle Shirtwaist potaknuo je mnoge promjene u društvu, među njima i to da se ženski rad počeo više cijeniti, da se cijeni dostojanstvo svih radnika, a bio je poticaj i budućim generacijama aktivista da se bore za društvenu pravednost.
Doveo je i do uspostave zakonodavstva kojim se traže poboljšani standardi sigurnosti u tvornicama te je pomogao potaknuti rast Međunarodnog sindikata ženskih odjevnih predmeta koji se borio za bolje radne uvjete i plaće radnika u tvornicama odjećom.
