Ja sam snajka, što bi meni pomagala. Meni je bolnica divna. Svake godine spavam svih 14 dana. Usput povadim nalaze i snimim nekad bubrege, nekad želudac, kako kad kažem da me boli. Dobro dođe da me pregledaju. Odmorim dušu, napunim baterije i vratim se kući.
Prije nego što me napadnete što mužu uzimam godišnji: on ima zimski odmor i ljetni. Ja drukčijeg odmora nemam. Bolnička hrana mi je dobra. Trenutačno sam na odjelu, ovaj put na infektivnoj. Kobajagi povraćam. Ljubim vas. Majka troje djece.“
Ovaj šaljivi status na društvenim mrežama od prije nekoliko godina podijelile su tisuće žena, dok je manji dio osudio majku kao nemajku ili ispod oka progunđao: "Možeš mislit… Bolnica u kojoj tako brzo dođeš na red." Zezanciju i smajliće koji plaču od smijeha na stranu, iza njih krije se mnogo neizrečenih uzdaha "i ja bih dva tjedna odmora…".
Istraživanja pokazuju kako će si žene rjeđe priuštiti slobodno vrijeme za sebe u odnosu na muškarce, a taj se sraz povećava ulaskom u brak i postajanjem majkom. Oženjeni muškarci u prosjeku imaju pet slobodnih sati tjedno više od svojih supruga - na što će brojne žene Balkana u nevjerici pitati: "Samo pet?" Da, jer je žensko "slobodno vrijeme" i dalje često vezano za obitelj.
Primjerice, brojne će majke u slobodno vrijeme računati igru ili razgovor s djecom. Velik će dio žena, čak i kad ulovi slobodno vrijeme, u podsvijesti imati obveze zbog kojih se neće moći opustiti i osjećat će pritisak da završe tu "uživanciju" kako bi se vratile bitnijim poslovima. Ili će, još gore – osjećati grižnju savjesti.
U vremenima kada općenito vladaju hustle i kult prezaposlenosti, a od žena se dodatno očekuje karijerni uspjeh uz sav posao oko kuće i obitelji, pritisak je veći. K tome raste popraćen sramom jer na društvenim mrežama, eto, postoje uspješne poslovne žene čije kuće blistaju, djeca su dobro odgojena, muževi zgodni u ispeglanim košuljama i svi se smiju kao na reklami za kaladont.
Glavni razlog zbog kojeg žene imaju manje slobodnog vremena leži u kućanskim obvezama i poslovima oko djece, za koje mnoge tvrde kako ga i dalje preuzimaju u većoj mjeri od muškaraca.
Autoimune bolesti rezultat su "gutanja" negativnih osjećaja
Znate već i same: koliko puta niste tražile pomoć, koliko ste puta žrtvovale svoje vrijeme i energiju u kući i na poslu, koliko ste puta odgodile ili otkazale izlazak s prijateljicama, samo da biste se konačno našle i onda razmišljale (i slale poruku da provjerite) jesu li djeca večerala i zaspala ili odgovarale na mailove u 22 sata.
Poznati kanadski liječnik i spisatelj Gabor Maté osvrnuo se na tu žensku tendenciju "samozanemarivanja" i povezao je s kroničnim bolestima.
Zanemarivanje i opterećivanje sebe dovodi do stresa, narušava psihičko zdravlje i uzrokuje fizičke bolesti. Osvrćući se na statistike kako žene uvjerljivo vode u obolijevanju od autoimunih bolesti i imaju veći rizik od obolijevanja od PTSP-a, pita se možemo li govoriti o individualnoj patologiji ako je riječ o polovici čovječanstva, pogotovo ako znamo da su autoimune bolesti rezultat gutanja negativnih osjećaja.
Od žena se očekuje da šute o svojim frustracijama i upijaju stres svoje okoline, a zanimljivo je da je upravo ta okolina glavni izvor stresa u ženskom životu. Istražujući zašto se muškarci oporavljaju od, primjerice, operacije srca brže nego žene, njegovi kolege došli su do odgovora: većina muškaraca nakon operacije ide kući svojim ženama koje se brinu za njih. S druge strane, žene odlaze kući, gdje opet postaju skrbnice za druge.
Prava je žena marljiva, požrtvovna, stavlja druge ispred sebe, ona može sve sama, ona je kraljica. Najgori je dio ove priče što smo si je prodale same, i što nas za odstupanje od nje najviše osuđujemo – mi same i druge žene. Ako imamo more obveza, to znači da smo potrebne drugima. Važne smo. Ne smijemo razočarati druge.
Na pitanje "Voljela bih da češće…" odmah sam znala odgovor
Jer sve to utječe na naše samopouzdanje, ali nažalost – i govori o njemu. Neke se od nas preopterećuju jer nam je posao bijeg od samih sebe, od problema i misli s kojima bismo se inače morale suočiti. Neke smo se naprosto loše udale (što je isto problem s kojim bi se valjalo suočiti). Žao nam je drugih, a ne pomišljamo na to da njima nije žao nas.
Ironija je što zanemarivanjem sebe i svog slobodnog vremena dugoročno štetimo svemu na čemu tako grčevito radimo. Nitko se ne voli družiti niti raditi s frustriranom osobom, nijedan posao neće biti obavljen dobro koliko bi mogao kad bi ga napravila odmorna i koncentrirana osoba, nijedno dijete neće biti sretno kraj nesretne majke.
U najmanju ruku, ne želimo valjda da naša djeca danas-sutra imaju takav odnos sa samim sobom? Druga je ironija ta da se oko hrpe stvari za koju otkidamo od svog vremena i živaca – nitko drugi ne uznemirava (toliko) koliko mi same.
Poput one žene koja je demonstrativno prestala čistiti kuću tjedan dana, samo da bi shvatila da njezina obitelj komotno može živjeti u svinjcu dok ne zagusti, a onda će nešto i počistiti. Ili one koja se razboljela prije važnog sastanka na poslu, a onda shvatila da se, osim malo više e-mailova u inboxu i šalica od čaja u sudoperu, svijet i dalje normalno vrti.
Nedavno sam mami poklonila leksikon "100 razloga zašto te volim". I dok je na neka pitanja bilo teško odgovoriti – prisjetiti se trenutaka iz prošlosti, naći prave riječi, odabrati samo jedno – na pitanje "Voljela bih da češće…" odmah sam znala odgovor.
Voljela bih da češće staviš sebe na prvo mjesto. Da nekad odrediš kako tebi paše i ravnaš se po tome, bez toga da pokušavaš balansirati između svih nas. Da zatražiš pomoć kad ti treba. Ma, naredi ako treba, bez pogovora. I reci nam "neću" kad ti se popnemo na živce. Zaslužila si.
Drage čitateljice, isto to želimo i vama. Ne podcjenjujte i ne zanemarujte sebe i svoje slobodno vrijeme, da ne završite kao ona majka troje djece s početka priče. :) Danas je najbolji dan da počnete s ovom promjenom.
Sretan vam Dan žena!
