Dragi Papirko, trenutno se nalazim u bolnici. Zašto?! Recimo to ovako, ubuduće ću na posao ići u viteškom odijelu i osmislit ću patent za grudnjak koji ispucava metke za svaku ružnu riječ
Svijet je postao preokrutan. Baš kao i čovjek zbog kojeg sam završila na infuziji. Svojom krivicom, naravno.
Kako imam prirodno 'stupaste' noge, sada u trudnoći sa sigurnošću mogu potvrditi da nisam bila od onih sretnika koji su se rodili sa izražajnim gležnjevima.
Tako šarajući po forumima otkrila sam kako sam u manjini slučajeva trudničke prijevremene otečenosti. Što je bilo i za očekivati. U manjini sam svega što je normalno. Depresivna zbog izgleda i financijskog stanja, odlučila sam provesti cijeli dan u stanu gledajući televizijske programe. Isprva se to činilo fantastičnom idejom sve dok nisam shvatila da doslovno plačem na reklame u kojima se određeni deterdžent za rublje nalazi u torbici svake žene i u svakoj prilici.
Prekrasna žena silazi sa stepenica u savršenoj crvenoj haljini (koja nije nova!) tankih gležnjeva, prezgodan tip nakon nastupa poljubi ženu koja u ruci drži bocu tekućine za rublje usred kazališta, savršena večer s prijateljicom u kinu koja primjećuje mekoću pulovera, kad gle čuda i tu je taj famozni proizvod u torbici veličine prosječne pernice.
U normalnom stanju samo bih preokrenula očima, a ovako s poludjelim hormonima primjećivala sam kako su svi presretni i lijepi. I to uz pomoć tekućine da odjeća ostane kao nova.
Dok sam brisala suze, u stan je uletjela Iva.
'Opet plačeš na reklame?' iskomentirala je isključila televizor te nastavila: 'Oovako, otvara se jedan poveći butik afirmirane modne marke nedaleko tvog stana. Predaj zamolbu što prije, imam vezu i proći ćeš.'
>> Sve Martinine kolumne pročitajte ovdje
Skočila sam s kauča Ivi u zagrljaj i odmah krenula printati zamolbu.
'A Iva, pa ta tvoja veza, zna li da sam trudna?', upitala sam ju u naglom padu raspoloženja zbog prisjećanja na svoje stanje.
'Naravno da zna. Tu sam informaciju odmah rekla. Gle kada dođeš na razgovor za koji si prethodno imala vezu, tada možeš imati i tri glave na ramenu', rekla je, prišla mi i primila me za ramena: 'Stara samo se moraš pojaviti i budeš radila. Vjeruj meni, sve sam sredila.'
Razgovor je bio dva dana nakon poslane zamolbe. Iva je bila u pravu. Samo sam se pojavila i dobila sam posao. Prvi dan smo kolegica i ja slagale police s robom. Slagale smo ih tri dana po 12 sati i to je bio tako dobar osjećaj jer radim! Napokon!
Četvrti dan šef nas je postrojio iza radnog stola i rekao nam da idemo doma, jer je vidio kako radimo i sada kada je butik spreman za sutrašnje otvaranje, upravo iza tog stola, stajat će druge dvije ženske koje se također bore za ovaj posao.
'Niste li rekli da ste nas zaposlili i pritom uzeli radne knjižice?' rekla sam.
'Jesam. Ali predomislio sam se', odgovorio je strogo poprilično hladnim tonom.
Kako nisam mogla dopustiti najbrži otkaz u povijesti, zamolila sam da nam da šansu na barem još tjedan dana, jer ovako nismo niti stupile u kontakt s ljudima i ne može na temelju slaganja polica zaključiti jesmo li kompetentne za prodaju robe ili ne. I uspjela sam se izboriti (nažalost).
Na sam dan otvorenja, kako sam radila jutarnju smjenu, obukla sam lutke u izlogu. Šef je došao sat vremena nakon otvaranja i uhvatio me za nadlakticu. Vukao me po butiku od lutke do lutke. Butik je bio u sklopu kafića, stoga ne moram niti spominjati da su svi vidjeli predstavu. Nekako smo to riješili.
>> Isplati li se lagati na razgovoru za posao?
Drugi dan mi je naredio kako grijanje mora biti na najjače i obavezno moraju biti zatvoreni svi prozori. Nakon što sam to učinila, posjetila me Iva i prvo čega se sjećam, bila sam ja u njezinom naručju. Pala sam u nesvjest od nedostatka zraka i niskog tlaka.
Naravno, kako bih zataškala i zadržala posao, uvjerila sam ju da je nesvjestici uzrok trudnoća.
Treći dan sam dobila naredbu da iz kombija iznesem vreće s robom. Kolegica to nikada nije radila, no smatrala sam kako je to moj posao, pa sam bez riječi krenula po iste. Nisam ih mogla dignuti nikako. Bile su preteške.
Uguravši zadnju vreću, osjetila sam oštru bol u donjem predjelu trbuha. Stisnula sam se i naslonila na stol. Istrčala sam van zgrčena i zamolila prvog čovjeka da me odveze na hitnu koja me potom prevezla u bolnicu.
Iva je stigla u sekundi čim sam ju obavjestila. Sve sam joj ispričala.
'Kako je....', zastala je i pogledala u trbuh.
'Sačuvano. Ipak nisam toliko jaka kao što sam mislila da jesam', rekla sam stiskajući joj ruku.
'Stara, moraš ga nazvati i reći mu za dijete. Ne možeš sama. Vidiš da ne možeš', uvjeravala me dok sam se opirala toj ideji nemogućom silinom.
'Kako možeš biti tako tvrdoglava?!Ustrajna u tome da mu na doživotno zatajiš tako veliku stvar?! Gledaj, ostavit ću ti ovdje mobitel, kraj tebe. On nema moj broj, tako da, ako ti se javi možeš poklopiti ukoliko misliš da je glupa ideja. On neće znati tko je zvao. Moram ići', lagano je odložila mobitel kraj mene, pomilovala me po glavi i dodala 'Drago mi je da ste dobro'.
Gledala sam u mobitel i trljala čelo. U pravu je. Zaista ne mogu sama. Ovaj svijet je preokrutan za mene. Ukoliko želim zaštiti svoje dijete, možda stvarno prvo netko mora zaštititi mene. Uzela sam mobitel i upisala Mentorov broj. U trenutku kada sam trebala stisnuti zelenu slušalicu za uspostavu poziva, došao je moj zamjenski ginekolog.
U nevjerici sam ga gledala. Bio je to onaj muškarac, od prošlog tjedna, s tramvajske stanice na koju sam dotrčala bosa s propalog razgovora za posao. (Još jednog u nizu)
Pogledao je u mene, pa u čarape. Nasmijao se i upitao: 'Jesu li nove?'
Sa smješkom sam odložila mobitel i odgovorila: 'Ma ne! Oprane su ...'.
