Čak bi i dječja soba imala vibracije sablasnog dvorca bez obzira na vesele tonove zidova. Možda je to posljedica proljetnog umora i konstantne borbe s nečim određenim. Je li možda vrijeme za promjene?
Nesređeni poslovni odnosi su puno gori od nesređenih ljubavnih odnosa. Zašto? Zato što kada prekinete vezu možete kroz prozor pobacati stvari koje vam je na prekidu bivši dragi ostavio u stanu i pritom prekinuti svaki mogući odnos vašom voljom. Kod posla je pak drugačije. Kod NJEGA ostaje radna knjižica. Radna knjižica bi se u ljubavnom prekidu mogla protumačiti kao vozačka dozvola. Nešto što je svakako potrebno i ne može se duplirati bez dodatnih procedura.
>> Sve Martinine kolumne pročitajte ovdje
Možemo zaključiti da je najteža stvar u cijeloj toj situaciji izgubiti bitku i još tražiti od protivnika bijelu zastavu da biste je zabili na vrh i priznali poraz.
Dakle, mene trenutno ne muči to što ležim i mirujem, ne muči me što ne radim i ne znam kako ću uspjeti u zadatku samohrane majke, istinski me zapravo brine kako od svog bivšeg poslodavca ponovno čuti glas bez mučnine i tražiti ga, ispričavam se, ZAMOLITI GA da mi vrati radnu knjižicu.
Uz minimalnu količinu straha i ogromnu količina bijesa, skupila sam snage i nazvala 'gospodina' ne bi li mi vratio dokument.
Na sam upit 'Da, tko je?' dubokim neukusnim, zastrašujuće bijesnim glasom, preokrenula sam očima i pokazala slušalici srednji prst u naletu bijesa te nastavila: 'Dobar dan, Martina pri telefonu.'
S druge strane je bio muk, naravno, čeka moj JMBG i krvnu grupu, jer ovako (kao) nema pojma s kim razgovara.
'Da, šta je? Zašto nisi na poslu? Nema te od prošlog tjedna', rekao je nakon što se sjetio svoje zaposlenice
'Pa... rekla sam kolegici da vam javi. Bila sam u bolnici, zvala sam vas, no niste se javljali', objasnila sam.
'Nisam se javljao jer mi se nije dalo kad sam vidio broj od radnice. Dobila si otkaz, jer se nisi javljala, što sad hoćeš?', odgovarao je kratko i ogavno. U svom stilu.
'Ponavljam, zvala sam vas, ali niste se javljali. Sve sam objasnila kolegici koja vam je trebala prenijeti poruku. Potaknuto vašim činom, skoro sam izgubila dijete i.... Vjerujte mi, ne želim udisati zrak koji vi udišete, a kamoli nešto drugo imati zajedničko s vama. Za dva dana dolazim po radnu knjižicu i vratit ću vam ključ.'
>> Što radim krivo kad sam bez posla i bez dečka?
'Ne može za dva dana, nego za dva tjedna. Doći ćeš onda kada ti ja kažem, a ne kada tebi odgovara', odgovorio je i zatim poklopio slušalicu.
Kako bih spriječila vlastitu tjelesnu eksploziju, posegnula sam za knjigom 'Proživite cijeli svoj život' i po sadržaju potražila riješenje za svoje abnormalno stanje pred erupciju i katastrofu.
Pronašla sam primjer vrlo sličan mom i ono što je ustvari nevjerojatno jest da mi je ta priča dala nevjerojatnu snagu koja me potaknula da se ustanem, obučem i premda još vrlo fizički slaba, krenem po svoju knjižicu u butik noćne more.
Stigavši na cilj, sjela sam iza pulta dok je kolegica poprilično zbunjeno gledala što radim. Uzela sam telefon i nazvala bivšeg šefa. Zaprijetila sam mu prvo tužbom, a onda inspekcijom i gle čuda(!) gospodin se pojavio u roku od pola sata s prokletom knjižicom u ruci.
Nisam mu htjela odgovarati na pitanja, ostvariti komunikaciju uopće, samo sam potpisala ugovor o prestanku radnog odnosa, a ključ sam bacila kroz rešetke kanalizacijskog otvora na pločniku nedaleko od njegovih nogu. Kasnije tog popodneva, Iva je prolazila kraj nemilog dućana tekstilom te 'bacila oko' na bivšeg šefa koji je žestoko psovao mjenjajući bravu na vratima. Samim time, ljubav jednog poslodavca i djelatnice završila je prije no što je započela.
U radnoj knjižici će biti još jedan žig ispod kojeg će pisati kako sam bila vrijedna na radnom mjestu puna 3 dana. Nije li to fantastično?! Jednom će, nakon određenog broja bezveznosti doći i onaj slavodobitni žig s kojim ću se 'kliknuti' već na prvom kontaktu i bit će to ljubav dok nas mirovina ne rastavi. Ili stečaj.
Ipak, vjerovat ćemo da će ono prvo biti istinski razlog rastave.
Dok taj dan ne dođe, kako sam već doktorirala snalaženje, tako je sasvim sigurno da ću se već nekako snaći.
U želji da nestanu sve loše vibracije nakupljene tokom proteklih mjeseci, u stanu sam rastvorila sve prozore i obrisala podove mirišljavim sredstvom ne bih li tako potaknula pozitivnu atmosferu interijera.
Nakratko mi se učinilo, još dok je sunce svojim zrakama kupalo prostorije, da je sve loše zaista nestalo. No prvim sumrakom, u stanu sam još uvijek osjetila Mentora, njegovu sestru, posljednjeg šefa i svaku onu najmanju brigu koju sam ostavila na sjedećoj garnituri dnevnog boravka. I tada sam znala. Vrijeme je da napustim ovu adresu, zgradu, ova četiri zida. Definitivno je vrijeme za selidbu.
Možda je to očajnički čin zbog bezrazložnog bježanja od problema, a možda sam samo svjesna da je svaka promjena koju si čovjek može priuštiti itekako potrebna, jer otvara vrata ili prozor neke druge priče.
Pozitivne ili negativne, to zaista ne znam. No, jedno je sigurno, svakako vrijedi pokušati, jer više ne mislim na sebe jednu, nego na nas dvoje.
